Najznačajniji doprinos Hamida Dizdara bošnjačkoj kulturi jeste njegova knjiga Sevdalinke, objavljena 1944. godine, koja i danas važi za jedno od najvažnijih izdanja o usmenoj književnosti Bošnjaka. Tim djelom, Hamid se svrstava među pionire očuvanja usmenog naslijeđa i pokazuje duboko razumijevanje kulturne slojevitosti bosanskohercegovačkog društva
Hamid Dizdar, jedna od ključnih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture 20. stoljeća, rođen je u Stocu 22. februara 1907. godine, a preminuo je 17. jula 1967. godine. Bio je pjesnik, pripovjedač, publicist, etnolog, revolucionar i novinar. Danas je, međutim, gotovo zaboravljen i nepravedno gurnut na marginu kolektivnog pamćenja, iako je u vremenu vlastite afirmacije nosio takav ugled da je i njegov mlađi brat Mak Dizdar – jedan od najvećih pjesnika u historiji BiH – često govorio: „Ja sam Hamidov brat.“ Taj odnos dovoljno svjedoči o tome koliko je Hamid bio značajan ne samo u intelektualnim krugovima, već i u porodici Dizdar.
Rođen deset godina prije Maka, Hamid je odrastao u Stocu u porodici Muharema i Nazire Dizdar (rođene Babović iz Trebinja). Njegov otac bio je vlasnik kafane i aščinice, a majka domaćica. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu, dok je gimnaziju pohađao u Mostaru i Tuzli. Prije nego što će ući u svijet novinarstva i književnosti, radio je kao službenik Duhanske stanice u Stocu, pisar u advokatskoj kancelariji Jakiše Milkovića, te kao općinski činovnik. No, njegov duh nije mogao podnijeti statičnost provincije – 1930. godine Hamid Dizdar seli u Sarajevo, gdje počinje novinarsku i kulturnu karijeru.
U glavnom gradu BiH uređivao je listove Slobodna riječ, Jugoslavenska pošta, Pravda i Gajret. Upravo će se u „Gajretu“ potvrditi kao intelektualac koji zna balansirati između kulturnog angažmana i političkog opredjeljenja.
U književnost je stupio vrlo rano – još kao gimnazijalac u Tuzli, 1925. godine, objavio je pjesmu Jesenja kiša u Zagrebačkom ilustriranom listu. Sljedeće godine u Novom čovjeku objavljuje više od dvadeset pjesama, dok se njegove pjesme u prozi i lirika nalaze i u časopisu Zora. Pored toga, piše književne prikaze – među prvima je pisao o Grozdaninom kikotu Hamze Hume.
Samo četiri godine kasnije, 1929. godine, Hamid izdaje svoju prvu zbirku poezije pod nazivom Arabeske. Tadašnja književna kritika dočekala je ovu knjigu s odobravanjem i naklonošću, prepoznajući u mladom autoru potencijal za važno mjesto na kulturnoj sceni.
No, od 1940. do 1954. godine Hamid gotovo potpuno šuti kao pjesnik. Tek s pojavom nove generacije takozvanih “tužnih pjesnika” osjeća se pozvanim da ponovo progovori kroz stih. Godine 1954. objavljuje zbirku 3 × 8. Lirika, kojom potvrđuje povratak svojoj „istinskoj lirskoj vokaciji“.
Međutim, najznačajniji doprinos Hamida Dizdara bošnjačkoj kulturi jeste njegova knjiga Sevdalinke, objavljena 1944. godine, koja i danas važi za jedno od najvažnijih izdanja o usmenoj književnosti Bošnjaka. Tim djelom, Hamid se svrstava među pionire očuvanja usmenog naslijeđa i pokazuje duboko razumijevanje kulturne slojevitosti bosanskohercegovačkog društva.
Tokom Drugog svjetskog rata Hamid je djelovao ilegalno kao komunista i sekretar partijske ćelije na jednoj od najosjetljivijih pozicija – u tadašnjoj radiostanici. Bio je jedan od trojice najbližih saradnika Vladimira Perića Valtera. U trenutku kada su ustaše saznale za njegovo djelovanje, kako je svjedočio Hamidov sin Muris, Hamid se prerušio u ženu – obukao je zar i s članicom porodice krenuo niz mahalu dok su ustaše išle uz mahalu u potrazi za njim. U njegovoj kući su tada zatekli njegovu majku i sestru, koje su odvedene u logor Jasenovac i ubijene. Hamid je tim povodom napisao potresnu pjesmu – koja, iako nepoznata široj javnosti, ostaje snažno svjedočanstvo porodične tragedije.
Nakon rata Hamid je imenovan za prvog direktora novoosnovanog Arhiva Grada Sarajeva. U toj ulozi isposlovao je značajna sredstva za otkup rukopisa, knjiga i dokumenata iz osmanskog i austrougarskog perioda. Zahvaljujući njegovom radu sačuvani su brojni rariteti, među kojima i stare rukopisne verzije Kur’ana, orijentalne poezije i proze, bujruldije, ferman sultana, ali i jedan od originalnih jelovnika s potonulog Titanika.
Posebno je vrijedna biblioteka koju je sam formirao – otkupljujući rukopise od starih sarajevskih porodica i u antikvarnici Sadika Bočuka. Danas ta zbirka predstavlja neprocjenjivo blago kulturne baštine BiH I nalazi se u Tešnju.
Hamid Dizdar je, osim poezije i publicistike, pisao i prozu. Objavio je tridesetak pripovijedaka i fragmente iz nedovršenog romana Duhan, čiji se rukopisni ostaci danas čuvaju u Narodnoj biblioteci u Tešnju, u posebnom odjeljenju koje nosi njegovo ime.
Hamid je preminuo 1967. godine u Sarajevu, od ciroze jetre. Bolest je bila posljedica infektivne žutice koju je Hamid prebolio tokom zatvaranja i mučenja na Golom otoku na kojem je, bez jasne optužnice, proveo pet mjeseci.
