Naslov filma inspiriran je Wieselovom knjigom o hasidizmu „Souls on Fire“ (Duše u plamenu), ali i njegovim neumornim aktivizmom. Wiesel je pisao, govorio, upozoravao. Bio je duhovni borac koji nikada nije uspio pobjeći od vlastitih demona – sjena Auschwitza, smrti majke, sestre i oca u logorima koje je i sam preživio

Prije četrdeset godina, svjetsku je javnost potresla vijest da američki predsjednik Ronald Reagan planira posjetiti njemačko vojno groblje u Bitburgu, gdje su pokopani i pripadnici zloglasne Waffen-SS jedinice.

Prvi koji je podigao glas protiv tog čina bio je Elie Wiesel, najpoznatiji preživjeli Holokausta, dobitnik Nobelove nagrade za mir i moralna savjest svijeta. Njegov apel nije spriječio posjetu, ali je zauvijek ostao zapamćen kao trenutak hrabrog i dostojanstvenog suprotstavljanja povijesnom revizionizmu.

U novom dokumentarnom filmu „Elie Wiesel: Duša u plamenu“, koji premijerno prikazuje DocAviv festival u Tel Avivu, reditelj Oren Rudavsky razotkriva malo poznate detalje iz života ovog velikana.

Film uključuje rijetke arhivske snimke, privatne razgovore, pa i gotovo zaboravljenu VHS snimku susreta između Wiesela i predsjednika Reagana u Ovalnom uredu. U tom intimnom trenutku, Wiesel moli Reagana da shvati koliko je poguban i uvredljiv čin polaganja vijenca na grobove SS-ovaca za sve preživjele Jevreje. Unatoč vidljivoj nelagodi, Reagan nije promijenio plan. No svijet je čuo Wieselov glas.

Naslov filma inspiriran je Wieselovom knjigom o hasidizmu „Souls on Fire“ (Duše u plamenu), ali i njegovim neumornim aktivizmom. Wiesel je pisao, govorio, upozoravao. Bio je duhovni borac koji nikada nije uspio pobjeći od vlastitih demona – sjena Auschwitza, smrti majke, sestre i oca u logorima koje je i sam preživio.

Jedan od ključnih i prečesto zaboravljenih trenutaka u Wieselovoj dugoj karijeri aktivizma bila je njegova odlučna borba za Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih. U jeku Agresije, 1992. i 1993. godine, bio je jedan od najglasnijih svjetskih intelektualaca koji su zahtijevali intervenciju kako bi se zaustavilo krvoproliće.

„Uvijek sam bio dirnut žrtvama i njihovim porodicama. Užasno me pogađalo ponašanje lidera. Svi su mi lagali. Svi predsjednici tamo su mi lagali. Negirali su tragediju i činjenicu da je bošnjački narod patio,“ rekao je u ekskluzivnom intervjuu za Glas Amerike dvadeset godina kasnije.

Wiesel nije ostao samo na riječima. Posjetio je Srbiju i Bosnu, razgovarao s tadašnjim liderima – uključujući Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića – pokušavajući ih suočiti s moralnom težinom svojih djela. „Pokušali su me uvjeriti da su na dobroj strani, ali sam znao da nisu. Karadžić je pokušavao djelovati kao pjesnik i psihijatar, ali nije me prevario,“ kazao je.

Njegova najvažnija poruka ipak nije bila upućena njima, već vođama zapadnih država, posebno Sjedinjenih Američkih Država. Na otvaranju Muzeja holokausta u Washingtonu, Wiesel je tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu prenio vlastito svjedočenje iz opkoljenog Sarajeva. „Rekao sam mu da moramo nešto učiniti. Kasnije mi je Clinton priznao da su moje riječi imale utjecaja na promjenu američke politike. To je možda jedini trenutak kada su moje riječi stvarno nešto promijenile.“

Bez intervencije Washingtona, Pariza i Londona – tvrdio je Wiesel – rat ne bi bio zaustavljen. Njegov moralni pritisak bio je presudan katalizator u trenutku kada je većina svjetskih lidera pokazivala indiferentnost.

Unatoč globalnoj reputaciji, Wiesel nikada nije dosegao isti status u Izraelu. Desničarski krugovi zamjerali su mu što često govori o univerzalnim poukama Holokausta, čime su – prema njihovu mišljenju – umanjivani isključivo jevrejski aspekti tragedije. Ljevičari, pak, nisu mogli oprostiti njegovu šutnju o izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija.

U dokumentarcu njegova udovica Marion Wiesel priznaje da je Elie rijetko – ili nikada – javno kritizirao politiku izraelske desnice. „Možda se nije slagao s njima, ali nije ih želio kritizirati – nikada!“

Na pitanje kako bi danas reagirao na optužbe protiv Izraela u kontekstu Gaze, reditelj Rudavsky odgovara oprezno: „Ne bih sebi dopustio nagađanja šta bi rekao. Ali siguran sam u jedno – srce bi mu bilo slomljeno više nego ikada nakon sedmog oktobra i svega što je uslijedilo.“

Kao profesor na Univerzitetu u Bostonu, Wiesel je ostavio za sobom bogatu arhivu predavanja, razgovora i snimki. Rudavsky je u filmu koristio upravo njegov glas kao naratora, kombinirajući ga s animacijom i rijetkim snimkama – uključujući i jednu dirljivu izvedbu molitve „Ani Ma’amin“ („Vjerujem“), koju je Wiesel spontano otpjevao na jednom javnom događanju u New Yorku.

Film uključuje intervjue s članovima porodice – njegovim sinom Elishom, unukom Elijahom i nećacima, ali i mnogim bivšim studentima i saradnicima. Kroz sve te fragmente oblikuje se portret čovjeka čija je savjest gorjela poput vatre i koji nikada nije prestao vjerovati da riječ može promijeniti svijet. IZVORI: Haaretz, Glas Amerike