Muhamed Ali preminuo je trećeg juna 2016. godine u Phoenixu, Arizona, u 74. godini života. Vijest o njegovoj smrti obišla je svijet, a hiljade Bošnjaka diljem Amerike i Evrope prisjetili su se njegove podrške u danima kada je bila najpotrebnija; dženaza mu je klanjana 10. juna u njegovom rodnom Louisvilleu, a u ime bošnjačkog naroda poslana je brojna delegacija

Muhamed Ali, rođen kao Cassius Marcellus Clay 17. januara 1942. godine u Louisvilleu, Kentucky, ostaje upamćen ne samo kao jedan od najvećih boksera svih vremena, već i kao simbol borbe za ljudska prava, vjersku slobodu i dostojanstvo potlačenih. Bio je čovjek koji je „letio poput leptira, a ubadao poput pčele“, ali je istovremeno bio i moralni kompas jedne generacije – unutar i izvan ringa.

U karijeri dugoj 21 godinu, Ali je zabilježio 56 pobjeda, od čega 37 nokautom, i svega pet poraza. Njegova briljantna sportska karijera počela je osvajanjem zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine, a vrhunac je doživjela slavnim mečevima protiv Joea Fraziera, Georgea Foremana i Leona Spinksa.

Jedan od najpoznatijih mečeva u historiji boksa – „Rumble in the Jungle“ – održan je 30. oktobra 1974. u tadašnjem Zairu (današnjoj Demokratskoj Republici Kongo). Tada je Ali, protiv svih očekivanja, pobijedio tadašnjeg šampiona Georgea Foremana taktikom „rope-a-dope“, pokazujući ne samo fizičku izdržljivost već i genijalnu strategiju.

Dan nakon što je u februaru 1964. pobijedio Sonnyja Listona i postao svjetski prvak, Ali je objavio da prima islam te je promijenio ime iz Cassius Clay u Muhammad Ali. Ta odluka izazvala je podjele u javnosti, ali je Ali ostao dosljedan svojim uvjerenjima. Islam mu je, kako je često naglašavao, dao novi smisao i dublju svrhu u životu.

Svoj duhovni put dodatno je produbio odlaskom na hadž 1972. godine, gdje je, kako je sam isticao, susrevši ljude svih boja i jezika, shvatio univerzalnost islama i važnost jedinstva. Drugi put je hadž obavio 1988. godine, nakon završetka sportske karijere, s odlučnošću da ostatak života posveti vjeri i humanitarnom radu.

U vrijeme dok je Amerika vodila rat u Vijetnamu, Ali je 1967. odbio vojnu službu, proglašavajući se prigovaračem savjesti. Njegove riječi „Nemam svađe s Vijetkongom; nijedan Vijetkongovac me nije nazvao crnčugom“, odjeknule su daleko i postale simbol građanske hrabrosti. Ta odluka ga je koštala tri godine zabrane nastupanja, ali je u očima miliona postao istinski borac za pravdu.

Njegovo protivljenje ratu, uz podršku pokretu za građanska prava Afroamerikanaca, učinilo ga je ikonom društvenih promjena. Aktivno je govorio protiv rasizma, diskriminacije i političke hipokrizije, izlažući se riziku da izgubi sve – karijeru, ugled i slobodu. Ali je ipak ustrajao, ostavši vjeran svojim principima.

Ali se četiri puta ženio i imao devetero djece. Sa drugom suprugom Belindom Boyd imao je četvero djece, među kojima i poznatu boksericu Lailu Ali. Treća supruga Veronika Porche podarila mu je dvije kćeri, dok je sa posljednjom suprugom, Yolandom Williams, s kojom je bio u braku sve do smrti, usvojio sina Asaada. Uz djecu iz braka, imao je i još tri kćeri iz drugih veza.

Godine 1984. dijagnosticirana mu je Parkinsonova bolest, vjerovatno posljedica brojnih udaraca koje je primio u ringu. Iako mu je bolest otežala govor i kretanje, Ali je ostao aktivan kao humanitarac i ambasador dobre volje. Osnovao je Muhammad Ali centar u Louisvilleu, koji promoviše vrijednosti mira, jednakosti i međusobnog poštovanja.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu Muhamed Ali se aktivno uključio u kampanje pomoći i informiranja javnosti u Sjedinjenim Američkim Državama o tragediji koja se odvijala na tlu Evrope. Posebno je bio vezan za bošnjačku dijasporu u Chicagu, St. Louisu, Detroitu i New Yorku, gdje je dolazio na skupove podrške Bosni.

Tih godina održavao je bliske kontakte s Islamskom zajednicom Bošnjaka Sjeverne Amerike, a posebno s tadašnjim glavnim imamom, dr. Senadom-efendijom Agićem, koji ga je dvaput posjetio i s njim razgovarao o situaciji u BiH. Dr. Agić svjedoči da je Ali bio duboko potresen izvještajima o opsadi Sarajeva, masakrima u Srebrenici i planskom etničkom čišćenju koje se odvijalo u srcu Evrope.

„Bio je tih, ali odlučan. Kada sam mu pričao o djeci ubijenoj u Sarajevu i o logorima poput Omarske i Keraterma, pogledao me s tugom i rekao: ‘To ne smijemo šutke posmatrati. Ovo nije samo vaš problem – ovo je nepravda protiv čovječanstva’,“ prisjetio se Agić jednog od susreta.

Jedan od najvažnijih trenutaka u odnosu Muhameda Alija i Bosne bio je njegov susret s tadašnjim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine, Alijom Izetbegovićem. Taj susret dogodio se 1994. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, na marginama jedne međunarodne konferencije u Washingtonu. Iako je već tada bio vidno pogođen simptomima Parkinsonove bolesti, Ali je uložio trud da lično izrazi podršku predsjedniku jedne napadnute i međunarodno priznate države.

U kratkom, ali emotivnom razgovoru, rekao je Izetbegoviću: „Vi niste sami. Vaša borba je i naša borba.“ Fotografija njih dvojice – Alija s blagim osmijehom, a Izetbegovića s rukom na njegovom ramenu – obišla je svijet i ostala simbol podrške globalnih lidera bošnjačkom narodu.

Takođe, Ali je potpisao otvoreno pismo upućeno generalnom sekretaru UN-a, u kojem je tražio ukidanje embarga na uvoz oružja Bosni i Hercegovini. „To je nepravda bez presedana – narod kojem je napadnut dom nema pravo da se brani,“ navodi se u tom apelu. Osim toga, pojavljivao se na dobrotvornim večerama i donatorskim skupovima čiji je cilj bio slanje humanitarne pomoći za bosanske izbjeglice i ranjenike.

I nakon Agresije, Muhamed Ali je ostao snažan zagovornik pravde za Bosnu i Hercegovinu. U više navrata javno je podržavao napore za kažnjavanje odgovornih za ratne zločine. U poruci povodom obilježavanja desete godišnjice genocida u Srebrenici, njegova fondacija je objavila: „Srebrenica nije samo tragedija jednog naroda. To je rana koja podsjeća cijelo čovječanstvo koliko brzo zlo može prevladati ako ga ne zaustavimo.“

Ali je razumio šta znači biti žrtva diskriminacije, mržnje i nepravde. I baš zato je tako duboko suosjećao s Bošnjacima. Na bolji je svijet preselio trećeg juna 2016. godine u Phoenixu, Arizona, u 74. godini života. Vijest o njegovoj smrti obišla je svijet, a hiljade Bošnjaka diljem Amerike i Evrope prisjetili su se njegove podrške u danima kada je podrška bila najpotrebnija.