Živjeti u Argentini danas znači suočiti se s paradoksom jedne zemlje u kojoj se evropski cjenovnici sudaraju s južnoameričkim platama i u kojoj je inflacija pojela gotovo sve što je nekada činilo srednju klasu. Sedam dana u Buenos Airesu dovoljno je da se vidi do koje je mjere zemlja ušla u spiralu poskupljenja, siromaštva i ekonomske nesigurnosti. Ispod privida urbane ljepote, iza kafića, parkova i širokih avenija, titra napetost nacije koja svaku sljedeću sedmicu dočekuje s neizvjesnošću

U taksiju kroz Palermo, jedan od najživljih kvartova Buenos Airesa, vozač razvija vlastitu teoriju o propasti države: zemlja je “ostavljena kao čovjek kojem su noge truhle”, pa sada treba “rezati da bi preživjela”. Njegove riječi prate prigušeni zvukovi grada i hladno proljetno vrijeme. A onda, kao da želi dokazati vlastitu nemoć, iz džepa izvlači debeo snop novčanica. To su stotine hiljada pesosa, ali kupovna moć tog papira sve je tanja. Cijene goriva, hrane i odjeće odavno su se približile evropskim standardima, osim što plate to nisu pratile.

Ovog mjeseca minimalna plata iznosila je 322.000 pesosa, oko 200 eura. Dovoljno tek za nekoliko dana skromne potrošnje. U isto vrijeme, prema Numbeu, većina artikala u Buenos Airesu skuplja je nego u Madridu: od peciva i mlijeka do odjeće u lancima brze mode, gdje se majice prodaju za 50 ili 70 eura. Kupci pipaju odjeću oprezno, kao da dodiruju nešto što si možda ne mogu priuštiti.

Argentinska inflacija više nije samo statistička noćna mora, ona je postala humanitarni problem. Prema studiji Katoličkog univerziteta Argentine, čak 36% stanovništva trpi “insuficijenciju u ishrani”, a 16% je suočeno sa “teškim nedostatkom hrane”. To znači da 4,3 miliona djece i adolescenata ne jede dovoljno ili redovno.

Na ulicama Buenos Airesa ta se stvarnost vidi bez filtriranja. Na Avenida Corrientes, samo nekoliko blokova od Obeliska, dječak od možda deset godina sklupčan je na majčinom krilu dok ona prosi za “nešto za hranu”. Ni dijete ni majka nemaju cipele. U blizini Plaza de Mayo, stotinjak ljudi čeka red za skromni večernji obrok u “merenderu”, uličnom punktu za podjelu hrane. U gradskoj jezgri, ulična sirotinja postaje sve vidljivija i sve mlađa. Paradoks je tim veći što je Argentina jedna od najvećih svjetskih proizvođača hrane ali njena vlastita djeca gladuju.

U turističkoj četvrti La Boca, ulica izgleda kao razglednica: šarene fasade, tango plesači, suvenirnice prepune majica Diega Maradone i Lionela Messija. Ali trgovci znaju da njihova egzistencija zavisi od dolara. Cijene privjesaka, termosa, dresova ili šolja mijenjaju se svaka tri mjeseca, a ponekad i češće.

Prodavačica objašnjava da poskupljenja dikiraju “dobavljači i dolar”. Ako termo za mate poskupi 2000 pesosa, ona ga mora odmah korigirati. A vrijednost pesosa pada toliko brzo da 15.000 pesosa, nekoć respektabilna suma, danas vrijedi jedva kao ručak.

Ulične pečenjare, milonge i mali restorani zjape poluprazni. Ni turisti ni lokalci ne žele riskirati preplaćeni obrok. Turizam je u Argentini pao za 18% u odnosu na prethodnu godinu. Već duže vrijeme broj Argentinaca koji napuštaju zemlju dvostruko je veći od onih koji u nju dolaze. To dodatno osiromašuje devizne rezerve i slabi realnu ekonomiju.

Sve to pogoršava komplikovana valuta u zemlji postoji najmanje sedam različitih tečajeva dolara. Zvuči kao element iz kafkijanskog romana: dolar blue, dolar MEP, dolar turista, dolar cripto… Ovisno o tome gdje mijenjate novac, vrijednost istog novčanika može se razlikovati i do 40%. Najtraženija valuta na ulici je ipak euro, “svet gral” za mjenjače u ulici Florida.

Mali trgovci i zanatlije nose najveći teret. Nakon 100-postotne devalvacije uoči inauguracije predsjednika Javiera Mileija, cijene goriva i hrane drastično su skočile, dok primanja nisu. Potrošnja je pala, male trgovine ostaju bez mušterija, a uvozni proizvodi preplavljuju tržište jer su domaće fabrike zatvarane jedna za drugom.

U provinciji La Pampa, gdje život teče sporije nego u Buenos Airesu, inflacija se osjeća kroz gašenje lokalnih biznisa i propadanje infrastrukture. Privatizacija državnih kompanija i rezovi u javnoj potrošnji doveli su do zapuštenih puteva i manjka servisnih službi. Ekonomija stočarskih zajednica polako se urušava.

Mileijev program, ekstremna redukcija države, mijenja lice zemlje. Dok jedni tvrde da se radi o “ludom geniju”, drugi vjeruju da je riječ o eksperimentu koji razara socijalnu državu. Ali činjenica je da su državne investicije gotovo zaustavljene. U praksi to znači manje bolnica, manje škola, manje socijalne podrške i sve lošija infrastruktura.

Političko-neizvjesnosni dodatak počeo se uvećavati uoči izbora, kada je bivši američki predsjednik Donald Trump ponudio 20 milijardi dolara kredita pod uslovom Mileijeve pobjede. Milei je pobijedio, dolar se stabilizirao, ali inflacija je nastavila živjeti svoj paralelni život.

U ulici Florida, mjenjači (“arbolitos”) hvataju turiste u prolazu. Kupovina i prodaja valuta odvija se u sjenovitim prostorijama, često bez ikakvog nadzora. Euro je traženiji čak i od dolara, jer ga je teže nabaviti i lakše sakriti. Svaki put kad turista zamijeni veću svotu, mora bukvalno prebrojati stotine novčanica jer falsifikati nisu rijetkost. Ovaj monetarni haos posebno pogađa lokalce: cijene se formiraju prema dolaru, ali plate ostaju u pesosima. Svaki mjesec, plata vrijedi manje.

Dok se narod bori s inflacijom, zemlja prolazi kroz najopsežniji sudski proces u svojoj historiji – Causa Cuadernos. Čak 22 bivša zvaničnika i 65 biznismena optuženi su za korupciju tešku 42 milijarde dolara. Suđenje se odvija putem Zooma jer na klasičnom sudu nema mjesta za sve optužene i svjedoke.

U Evropi su se tokom tih godina pojavljivale velike količine novčanica od 500 eura, nadimka “argentinski”, jer su navodno korištene za transport mita. Ta epizoda je ostavila gorak okus u javnosti i dodatno narušila povjerenje u političke elite.

Od Palermo taksija do mjenjačnica u ulici Florida, od siromaštva u centru Buenos Airesa do praznih restorana La Boce, sve ukazuje na duboku sistemsku krizu. Argentina je zemlja velikih potencijala i ogromnih kontrasta, ali danas je prije svega zemlja iscrpljenih ljudi.

Mnogo toga ovdje se mjeri u dolarima, ali po osjećaju sve se mjeri u strahu od sutrašnjice. Između nestabilne valute, sve skuplje hrane, urušene socijalne mreže i političkih drama, obični Argentinci žive u jednoj vrsti trajne ekonomske oluje iz koje se, za sada, ne vidi izlaz.

Sedmica provedena u najinflatornijoj zemlji svijeta pruža jasnu lekciju: inflacija nije samo ekonomska pojava. To je društveni potres koji mijenja navike, ponašanje, moral i samu strukturu grada. Argentina, nekada jedna od najbogatijih država svijeta, danas živi na tankoj liniji između nostalgije za prošlošću i borbe za elementarno dostojanstvo.

IZVOR: El Confidencial