Bleiburška tragedija, poznata i kao Križni put, predstavlja jedan od najmračnijih i najkontroverznijih događaja u historiji jugoslovenskih naroda na kraju Drugog svjetskog rata. Ovaj masovni zločin, koji se odvijao između maja i jula 1945. godine, obuhvatio je stotine hiljada vojnika i civila, među kojima su bili Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Slovenci, Mađari, Nijemci…

Krajem aprila 1945. godine, takozvana Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila je na rubu propasti. Partizanske snage, potpomugnute Saveznicima, oslobađale su grad za gradom, dok su snage NDH, zajedno s njemačkim trupama pod zapovjedništvom generala Aleksandera Löhra, pokušavale organizirati povlačenje prema Austriji.

NDH je u tom trenutku raspolagala s oko 200.000 vojnika, od čega je značajan dio činilo muslimansko stanovništvo, koje je režim NDH nazivao “Hrvatima islamske vjeroispovijesti”. Uz vojnike, na područje NDH pristizale su stotine hiljada civila, bježeći od partizanske odmazde, potaknuti strahom od komunističkih progona temeljenih na ranijim masakrima u Travniku, Jajcu, Kupresu i drugim mjestima.

Partizanske snage, vođene uputama Ozne i generala Aleksandra Rankovića, provodile su brze i nemilosrdne likvidacije “državnih neprijatelja”. Zapadni saveznici, iako svjesni ovih događaja, nisu intervenirali. Britansko izaslanstvo u Vatikanu izvijestilo je 11. maja 1945. o ubistvima 192 katolička svećenika i nekoliko stotina uglednih katolika, no nije bilo značajnijih reakcija.

Do početka maja 1945. godine, snage NDH i njemačke trupe, zajedno s civilima, povlačile su se prema Austriji, vjerujući da će ih saveznici prihvatiti i zaštititi od partizana. U noći s trećeg na četvrti maj, vlasti NDH uputile su memorandum saveznicima, tražeći da savezničke snage uđu u Hrvatsku i prihvate predaju Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Saveznici su odbili ponudu, a petog maja započelo je masovno povlačenje prema Austriji.

Predvođeni Antom Pavelićem i Vjekoslavom Luburićem, oko 200.000 vojnika NDH, 100.000 Nijemaca, te deseci hiljada civila, uključujući i Bošnjake i Hrvate iz Hercegovine, stigli su u blizinu Klagenfurta sedmog maja.

Na bleiburškom polju, 14. maja, britanske snage zaustavile su daljnje napredovanje. Pregovori između britanskog predstavnika Patricka D. Scotta, partizanskih komandanata Milana Baste i Ivana Kovačića, te ustaških generala Ive Herenčića i Vjekoslava Servatzyja rezultirali su dogovorom o predaji. Hrvatske snage i civili pristali su na razoružanje, vjerujući da će biti tretirani kao ratni zarobljenici ili vraćeni u Hrvatsku. Međutim, umjesto toga, započeli su marševi smrti prema Dravogradu, Mariboru i dalje u unutrašnjost Jugoslavije.

Masovna ubistva nisu se dogodila na samom bleiburškom polju, već tokom prisilnih marševa i u logorima diljem Jugoslavije. Prema izvještajima Treće armije, predalo se oko 125.000 zarobljenika, uključujući 18 divizija, dijelove njemačkih snaga i civile. Britanski izvještaji govore o 235.000 predanih vojnika u okolici Klagenfurta, dok MUP FNRJ iz 1949. navodi 341.405 zarobljenih i oko 100.000 poginulih neprijateljskih vojnika, bez spominjanja civila.

Partizanske jedinice, često pod izravnim nadzorom Ozne i KNOJ-a, provodile su masovne likvidacije. Naprimjer, 15. majevička brigada izvijestila je 20. maja 1945. o likvidaciji 2.500 ustaša i četnika u Mariboru. Slično, 21. srpska divizija zatražila je upute o 2.000 zarobljenika iz SS divizije “Princ Eugen”, na što je Ozna naredila njihovu likvidaciju. Dokumenti otkrivaju brutalnost ovih egzekucija, uključujući premlaćivanja, klanja i strijeljanja, često popraćena javnim zastrašivanjem lokalnog stanovništva.

Posebno su stradali Bošnjaci, čiji gubici, prema historičaru Vedranu Petroviću, dosežu između 50.000 i 65.000 osoba. Nepotpuni popisi iz nekoliko bosanskih općina ukazuju da je oko 5% bošnjačkog stanovništva nestalo u poslijeratnim masakrima, većinom vojnika, ali i civila. Stradali su i drugi narodi: Slovenci, Mađari iz Vojvodine, te Nijemci, koji su gotovo potpuno istrijebljeni u pojedinim područjima.

Žrtve Bleiburga bili su većinom pripadnici različitih vojnih formacija, uključujući oružane snage NDH, muslimanske milicije (“zeleni kadar”), Slovensko domobranstvo, njemačke legionare, srpske i crnogorske četnike. Mnogi su bili mobilizirani prisilno, bez vlastite volje. Značajan broj žrtava činili su civili, uključujući žene i djecu.

Broj vojnika i civila osuđenih po kratkom postupku kao državni neprijatelji varira u zavisnosti od izvora koje su koristili historičari i istraživači bleiburške tragedije, a procjene dosežu i do 600.000 ubijenih.

Što se tiče Bošnjaka ubijenih u bleiburškim marševima smrti, broj također varira.  Nekompletni spiskovi ubijenih iz nekoliko sela i općina u Bosni i Hercegovini otkrivaju stravičan podatak da je iz Bosne i Hercegovine u poslijeratnim marševima smrti u istraženim sredinama stradalo oko 5% ukupnog bošnjačkog stanovništva, većinom vojnika i dijelom civila. Svi su stradali između maja i jula 1945. godine.

Bleiburški marševi smrti mogu se s pravom smatrati jednom od najvećih tragedija u historiji bošnjačkog naroda, kako zbog broja ubijenih, tako i zbog činjenice da su Bošnjaci u to vrijeme bili pripadnici različitih vojski te su nerijetko bili primorani ratovati jedni protiv drugih. U svjedočenjima Bošnjaka koji su preživjeli bleiburške marševe smrti, a koje je sakupio historičar Nihad Halilbegović, navode se i jezivi opisi o Bošnjacima iz redova partizana koji su bili primorani ubijati svoje sunarodnjake.

Ipak, bilo je i onih Bošnjaka među partizanima koji su odbili naredbu da strijeljaju ratne vojne zarobljenike, što je vidljivo iz nekoliko izvještaja KNOJ-a.

Samo je u Sloveniji službena državna komisija do sad evidentirala i locirala više od 600 masovnih grobnica za koje su odgovorni partizani. Ove grobnice u ogromnoj većini nastale su kada je rat već bio završen i rezultat su masovnih partizanskih likvidacija. U Hrvatskoj je službena državna komisija evidentirala više od 900 masovnih grobnica. U Bosni i Hercegovini još nema službene državne komisije za istraživanje komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata, a prema istraživanju Romana Leljka, u Bosni i Hercegovini je, zahvaljujući nižim nivoima vlasti, do sada evidentirano više od 250 masovnih grobnica.

Abaz Gazibegović, koji je bio pripadnih ustaša o dešavanjima sa Bleiburga svjedoči: “(…)Jer ideš u nekom pravcu, ideš sa idejom da stigneš da se predaš Englezima, da te ne zarobe partizani. Ta ideja je bila prisutna među nama, u većini. Mislilo se da je to spas. Ideš civilizovanom svijetu itd. Međutim to se nije desilo. Desilo se da su oni pustili Nijemce, to je 100% i ni jedan Nijemac nije ušao u logor u Maribor, ni jedan. Ušao je vrlo mali broj četnika… Nosili su ta obilježja, samo su ih kasnije poskidali. Kokarde nisu smjeli nositi, ubit će ga ustaša s kojim je do jučer ratovao, a sada s njim bježi… Mre se od gladi. Ja sam čuo da su ljudi jeli opanke, kaiš, opasače. Ja sam imao jedan kaiš koji sam donio kući i dugo ga čuvao. Zubi su se na njemu znali trideset godina. Grizao sam kaiš, nisam mogao izdržati”.

Jezivo svjedočenje o marševima smrti je dao i Osman Ćorić: “Skupila se grupa od oko 3 000 zarobljenih Hrvata, Bošnjaka i Nijemaca, rođenih 1925. godine i mlađih. Krenuli smo iz Maribora i znam da smo stigli u Osijek, odatle za Pančevo. Kojim smo putem dotle došli, ne znam. Stigli za pet do šest dana. Pješke. Pratili su nas partizanski stražari na konjima. Do Pančeva nam nisu dali da se napijemo vode. Ako bi neko pokušao da se napije iz barice na putu bio bi ubijen. Pili smo sopstvenu mokraću iz manjerki, ali je i nje ponestajalo, a bila je gorka i slana pa nam se još gore tražila voda. Pojedini zarobljeni su skakali u bunare, napili se vode i tako zadovoljno umirali. Kroz Hrvatsku su nas hranile Hrvatice, bacale su komade hljeba i klipove žita – hibrida i ko dohvati… Mnoge žene su zbog toga ubijene. Jela se trava i lišće. Mene je spasio klas žita koji sam uhvatio negdje ispred Osijeka i stavio u njedra. Jeo sam ga samo noću, po nekoliko zrna.

Kroz Srbiju su nas tukli. U Osijeku smo čitav dan i noć proveli na otvorenom po kiši, dok su stražari sklonjeni. Put je dalje vodio preko Šida, Rume, Zemuna do Beograda. Iz Beograda smo skelom prebačeni u Pančevo. Na putu smo najteže prošli pri prolasku kroz Šid. Tamo su najavili da dolaze ustaše koljači i da nas tuku do mile volje. Ljudi su odustali od rada na poljima, pripremili su za udaranje – šta je ko imao, motke, motike, sjekire, vile, lopate i kad smo se pojavili, svi su navalili na nas, staro i mlado, muško i žensko. Udarali su po nama i sjekli, ljudi su padali u krvi, bili gaženi i umirali. Mi smo se pribili jedan uz drugoga. Ja sam samo pokrio oči rukama i trpio udarce. Oni koji su bili u sredini, bolje su prolazili.

Mene je jedan udario šest puta po vratu, po istome mjestu. Od tih katilskih udaraca trajno mi se stvorila čvoruga veličine dvožumog jajeta, visine do cent i po. I danas je nosim i znam kad će kiša. Teško je bilo ostati na nogama jer su se mrtva tijela mučenika povećavala, pa ih je bilo teško prekoračiti sa iznemoglim mišićima. Ipak sam ostao na nogama, što je značilo šansa za život(…)”.

Jedan od najšokantnijih aspekata bleiburške tragedije jest potpuni izostanak odgovornosti. Kako je istakao Petrović, niti jedna osoba nije procesuirana za ove zločine, što je bez presedana u evropskoj pravnoj povijesti. Iako je Tito 13. maja 1945. izdao naredbu o sprječavanju ubojstava zarobljenika, mnoge partizanske jedinice ignorirale su ove upute. Ozna i KNOJ nastavili su s likvidacijama, često pod izgovorom “čišćenja” od ratnih zločinaca.

Unatoč protestima pojedinih partizana, poput onih iz Suhopolja u julu 1945. godine, koji su se žalili na masovna ubistva i protjerivanja, vlasti nisu poduzimale ozbiljne mjere. General Ivan Krajačić Stevo, načelnik Ozne za Hrvatsku, pozvao je na prestanak likvidacija, ali ne iz humanitarnih razloga, već zbog straha od narodnog nezadovoljstva i međunarodne osude. Ipak, pravosudni sistem nije procesuirao počinitelje, a mnogi zarobljenici završili su u logorima, na prisilnom radu ili su pogubljeni bez suđenja.

U pravnome pogledu, događaji koji se označavaju pojmom Bleiburg nedvosmisleno predstavljaju zločine – u svjetlu tada važećih međunarodnih pravnih propisa, poput Haških konvencija iz 1889. i 1907. godine, te Ženevske konvencije iz 1929. godine, čije su ugovorne snage bile i Nezavisna država Hrvatska, i Demokratska Federativna Jugoslavija, i Velika Britanija, koja je protivpravno izručila veće skupine zarobljenika čiju je predaju prethodno prihvatila.

Zločini i egzekucije ratnih zarobljenika koji su uslijedili predstavljaju teške povrede spomenutih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, za koji je odgovorna jugoslavenska strana.

Brojni prikupljeni dokazi – i arhivska građa, prvenstveno ona koja potiče od Jugoslavenske armije i komunističkih organa, i iskazi preživjelih svjedoka, i svjedočanstva pojedinih izvršitelja zločina koji su se odvažili o svemu progovoriti, naposlijetku i forenzički dokazi – sve to nedvojbeno upućuje na činjenicu i da se radilo o unaprijed planiranom i sistematski izvršenom zločinu, u čijoj realizaciji su učestvovale različite odabrane jedinice i strukture jugoslavenskog vojnog i sigurnosnog aparata.

Razmjera zločina, način kako su vršena sprovođenja, selekcije i pogubljenja ljudi, skrivanje tijela i prikrivanje tragova zločina, s obzirom na ukupni broj angažiranih izvršitelja,  neposrednih egzekutora, obezbjeđenje, logistiku… – sve to ukazuje na činjenicu da je Bleiburški zločin osmišljen, isplaniran i koordiniran s najvišeg nivoa, te se ni u kom slučaju ne može govoriti o nekakvim incidentima, ekscesima, djelovanju “na svoju ruku” niti samovolji pojedinih jedinica ili njihovih komandanata.

Prema saznanjima do kojih je došao historičar Edin Šaković, danas se pouzdano zna da je neposredan organizator vansudskih egzekucija bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), jugoslavenska komunistička tajna policija, formirana još u maju 1944. godine. Neposredni izvršitelji najčešće je bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u avgustu 1944. godine. U egzekucijama su sudjelovali i odabrani dijelovi regularnih jedinica Jugoslavenske armije. O svemu tome, detaljne su obavijesti dali neki od neposrednih organizatora egzekucija, poput majora Sime Dubajića (koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu), ili pak Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora. Potvrđuju to i sačuvani arhivski dokumenti.

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi.

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Bleiburška tragedija ostavila je dubok trag na kolektivno pamćenje jugoslavenskih naroda, posebno Hrvata i Bošnjaka. “Škripari” i “križari”, bivši vojnici i civili koji su se skrivali od komunističkih vlasti, postali su simbol otpora, ali i straha koji je vladao poslijeratnim društvom. Mnogi od njih uhvaćeni su i osuđeni na smrt ili dugogodišnje robije, dok su drugi radili na obnovi zemlje ili na radnim akcijama, poput onih na pruzi Šamac–Sarajevo.