Zastupnik Mosta džamiju na Krku stavlja u isti koš s Hamasom, Hezbollahom i ISIL-om. Što se dogodilo s vjeroučiteljem koji je pisao da su Josip, Marija i mali Isus bili izbjeglice pred zatvorenim vratima? I ko će iz katoličke javnosti reći naglas ono što mnogi misle?

Saborski zastupnik Mosta Marin Miletić objavio je 15. oktobra 2026. na društvenim mrežama video u kojem propituje pravo muslimana u Hrvatskoj na nove vjerske objekte.

U dvije minute naveo je da u Hrvatskoj živi oko 50.000 muslimana, da imaju centre u Rijeci, Zagrebu, Sisku i Puli i da “žele graditi” na Krku i još jedan u Zagrebu. Uz ogradu da “nema ništa protiv muslimana”, njihova je prava uvjetovao time da budu “pošteni i časni građani”.

Zatim je hrvatskim muslimanima poručio da će dobiti onoliko džamija koliko Saudijska Arabija i Katar dopuštaju crkava. Video je završio slikama nemira u Francuskoj, tvrdnjom da su Njemačka i Švedska “pale” i porukom: “Nema uzmaka niti centimetar.”

Izjava zaslužuje odgovor, prije svega radi utvrđivanja tačnih činjenica.

Miletić tvrdi da je riječki Islamski centar finansirao Katar, kojega naziva jednim od glavnih finansijera Hamasa, Hezbollaha i ISIL-a.

Katar je doista bio najveći donator riječkog centra, i to nikada nije bila tajna. Na otvorenju u maju 2013. javno je otkrivena ploča s natpisom o donaciji Države Katar. Centar je otvorio predsjednik Ivo Josipović, koji je rekao da je objekt dokaz da je Hrvatska zemlja vjerskih sloboda. To je tačno, sve ostalo nije. 

Katar je strateški partner Globalne koalicije za poraz ISIL-a i sudjeluje u svim njezinim radnim skupinama, uključujući onu za suzbijanje finansiranja terorizma. Hezbollah je šijitska organizacija koju podupire Iran, a Iran je u junu 2025. raketirao američku bazu Al Udeid u Kataru. Katar je napad osudio kao flagrantno kršenje svog suvereniteta. Katar je godinama ugošćavao politički ured Hamasa, što je služilo kao kanal za pregovore; Katar je jedan od ključnih posrednika.

U Miletićevoj slici svijeta te razlike ne postoje. Hamas, Hezbollah i ISIL su isto. Muslimani iz Rijeke i  oni iz Rijada su isto. Isto su i svi ljudi tamnije puti na hrvatskim ulicama.

No, ključni problem nije jedna netačnost, jer već je temeljna ideja posve nakrivo. Prava hrvatskih građana mjere se standardima Saudijske Arabije. Ako je zabrana crkava u Rijadu loša nju treba kritizirati, a ne kopirati. Hrvatska je u demokratiju i Evropsku uniju krenula da bi živjela raznolikost.

Ustav jamči ravnopravnost vjerskih zajednica i ne uvjetuje je ponašanjem stranih vlada. Islam je u Hrvatskoj priznat još 1916, a odnose države i Islamske zajednice od 2002. uređuje međusobni ugovor. Islamsku zajednicu u Hrvatskoj nisu izgradili Rijad ni Doha, nego hrvatski građani: Bošnjaci, Albanci, Romi i drugi. Mnogi od njih branili su Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Ako se već traži reciprocitet, prirodnija mjera je susjedstvo. U Bosni i Hercegovini, u društvu opterećenom ratom i podjelama, katoličke crkve stoje i u sredinama s muslimanskom većinom.

Kad bi se svaka vjera sudila prema najgorim postupcima pojedinaca ili institucija, kršćani prema križarskim ratovima, islam prema zločinima ISILA, Crkva prema skandalima pojedinih svećenika, a Židovi prema odlukama izraelske vlade, svijet bi postao nemoguć. Institucije vode ljudi, a ljudi griješe, od Vatikana do Al-Azhara.

Kritika je legitimna. Kolektivna optužnica nije.

Kad saborski zastupnik vjerski objekt hrvatskih građana stavi u isti kadar s gorućim predgrađima Pariza, stvara ozračje u kojem se nasilje nekome počinje činiti opravdanim.

Napadi na strane radnike u Hrvatskoj već se događaju. U Splitu su dvojica maskiranih mladića metalnom šipkom pretukli nepalskog dostavljača. U zagrebačkoj Tkalčićevoj trojica mladića napala su dvojicu radnika iz Indije. Napadači ne pitaju za vjeru. Svako tamnije puti je sumnjiv.

Bošnjačko društvo ima izgrađenu unutarnju granicu. Kad se u njemu pojavi radikalizam ili isključivost, samo ih odbacuje, ponekad i na vlastitu štetu. Vjerski i politički predstavnici više su se puta jasno ogradili od paradžemata i  isključivog govora.

Isto se s pravom očekuje i od drugih. Ovaj put pitanje se ne postavlja muslimanima, nego katoličkoj javnosti, posebno onoj konzervativnoj, u čije se ime Miletić javlja: je li ovo kršćanstvo?

Muslimanima Isa i Merjem, Isus i Marija, nisu tuđi, dio su njihove vjere. Katolička crkva u deklaraciji Nostra aetate poručuje da s poštovanjem gleda na muslimane. Papa Franjo je 2019. u Abu Dhabiju potpisao Dokument o ljudskom bratstvu. A sam Marin Miletić, kao vjeroučitelj, 2018. je nakon posjeta izbjegličkim kampovima u Bihaću pisao da su Josip, Marija i mali Isus bili izbjeglice, odbijani od “farizeja ondašnjice”.

Kršćanska ljubav je uključiva, vidi Boga u svakome i prašta. Put koji se nudi u ovom videu nije taj put. To je put sumnje, upiranja prstom i straha. Na njegovu kraju nije društvo u kojem bi slobodan čovjek volio živjeti, pa ni oni koji mu danas plješću.