Dok su alžirske žrtve bile ignorirane, svaka smrt Evropljanina bila je senzacionalizirana u novinama. Slično se događa i danas, kada se patnje Palestinaca minimaliziraju, dok se svaka kritika Izraela proglašava antisemitizmom.

Jean-Paul Sartre, jedan od najznačajnijih filozofa i književnika 20. stoljeća, bio je čovjek koji je govorio istinu u vremenima kada je to bilo opasno. Njegov dom u Parizu, na adresi Rue Bonaparte 42, nije bio samo mjesto stanovanja – bio je to epicentar lijeve intelektualne misli, prostor gdje su se rađale ideje koje su uzdrmale francusko društvo.

No, 1962. godine, taj dom postao je meta bombaškog napada. Zašto? Da bismo razumjeli razloge, moramo se vratiti u kontekst Alžirskog rata i Sartreove nepokolebljive borbe protiv kolonijalizma, ali i razmisliti o širim implikacijama njegovog djelovanja, koje odjekuju i danas, u svjetlu globalnih nepravdi poput onih u Gazi.

Sartreova kuća bila je više od običnog stana. U tom skromnom prostoru okupljali su se intelektualci poput Simone de Beauvoir, Raymonda Arona, Mauricea Merleau-Pontyja i Alberta Camusa. Tu su nastajali važni časopisi i rasprave koje su oblikovale francusku filozofiju i politiku. No, dok su se ideje rađale, vanjski svijet bio je u kaosu. Alžirski rat za nezavisnost (1954.–1962.) razotkrio je brutalnost francuskog kolonijalizma, a Sartre je bio jedan od rijetkih koji su se usudili progovoriti protiv njega.

Francuska je Alžir smatrala dijelom svoje republike, neodvojivim teritorijem. Socijalistički vođa François Mitterrand izjavio je: „Alžir znači Francuska i Francuska ne može priznati nikakav autoritet osim svog na vlastitoj teritoriji.“ Premijer Pierre Mendès otišao je korak dalje, ustvrdivši u francuskoj skupštini: „Alžirske provincije dio su Francuske Republike. One dugo pripadaju Francuskoj i takve će ostati.“ Ove riječi nisu bile samo političke parole – bile su prijetnja. Francuska je jasno stavila do znanja da će svaki pokušaj alžirske pobune ugušiti krvlju.

U takvoj atmosferi, Sartre je postao glas savjesti. Njegov predgovor knjizi Frantza Fanona „Jadnici zemlje“ izazvao je bijes u Francuskoj. U njemu je pisao: „Ubijanjem Evropljanina ubijaju se dvije muhe jednim udarcem, uništavaju se u jednom potezu i tlačitelj i potlačeni: jedan čovjek ostaje mrtav, a jedan slobodan; preživjeli po prvi put osjeća nacionalno tlo pod nogama.“

Ove riječi nisu bile samo analiza – bile su optužba. Sartre je razotkrio licemjerje francuskog društva koje je opravdavalo kolonijalnu brutalnost dok je sebe smatralo civiliziranim.

Bombaški napad na Sartreovu kuću 1962. godine nije bio iznenađenje. U danima prije napada, francuski nacionalisti podržavani državom uznemiravali su ga trubljenjem i uzvicima „Francuski Alžir!“ Sartre je znao da njegove riječi imaju cijenu. U vrijeme kada je nacionalizam u Francuskoj bio na vrhuncu, on je odbio šutjeti. Njegova kritika nije bila usmjerena samo na političare, već na cijelo društvo koje je podržavalo kolonijalizam. „Slika nenasilja je ugodna: ni žrtva ni mučitelj… Ako niste žrtva, dok Vlada koju ste izabrali i vojska koju služe naši braća bez oklijevanja ili kajanja počine genocid, onda ste sigurno mučitelj… Vaša pasivnost ne služi ničemu osim da vas stavi na stranu tlačitelja,“ pisao je.

Sartreova kuća postala je simbol otpora. No, taj otpor imao je posljedice. Osim bombe, Sartre je bio optuživan za izdaju i izložen javnim uvredama. Ipak, nije posustao. U drugom tekstu, naslovljenom „Svi smo mi ubice!“ nastavio je razotkrivati kolonijalnu hipokriziju: „Nije istina da postoje dobri kolonizatori i drugi, to jest, loši kolonizatori. Postoje samo kolonizatori, to je sve. Ako to razumijemo, razumjet ćemo zašto su Alžirci prvo započeli političku borbu protiv ovog ekonomskog, socijalnog i političkog sustava i zašto njihovo oslobođenje, kao i oslobođenje Francuske, može doći samo rušenjem kolonijalizma.“

Sartreova kritika nije bila ograničena samo na Alžir. On je razotkrio šire licemjerje Zapada, koje se očituje i danas, primjerice u odnosu prema Gazi. „Nismo potonuli toliko duboko u blato da možemo slušati krikove mučenog djeteta bez užasa. Kad bi ti krikovi samo jednom, samo jednom, doprli do naših ušiju, sve bi bilo puno lakše, sve bi bilo brže. Ipak, čine nam uslugu i utapaju te krikove,“ pisao je Sartre, upozoravajući na umjetnu nevinost kojom Zapad skriva svoje zločine.

Dok su alžirske žrtve bile ignorirane, svaka smrt Evropljanina bila je senzacionalizirana u novinama. Slično se događa i danas, kada se patnje Palestinaca minimaliziraju, dok se svaka kritika Izraela proglašava antisemitizmom.

Sartre je razumio da kolonijalizam nije samo politički ili ekonomski sistem – on je i kulturna agresija. „Što se tiče naše slavne kulture, znate li jesu li Alžirci posebno tražili da je steknu? Ono što je sigurno jest da smo im je nametnuli,“ pisao je, ismijavajući francusku ideju o „civilizacijskoj misiji“. Francuska administracija oduzela je Alžircima jezik, historiju i dostojanstvo, proglašavajući arapski „stranim jezikom“ u njihovoj vlastitoj zemlji. Slične strategije vidimo i u modernim oblicima imperijalizma, gdje se kulturna dominacija opravdava kao „napredak“.

Paralele između Sartrovog vremena i današnjice su neizbježne. Dok je Sartre osuđivao francusku brutalnost u Alžiru, danas svjedočimo izraelskoj agresiji u Gazi, koju mnogi nazivaju jednim od najvećih zločina u savremenoj historiji. Kao što je francusko društvo šutjelo pred alžirskim patnjama, tako i zapadne institucije često ignoriraju razaranje Gaze, dok se oni koji govore protiv toga suočavaju s optužbama i cenzurom. Sartre bi vjerojatno prepoznao ovu dinamiku – tišinu većine i hrabrost rijetkih koji se usuđuju progovoriti.

No, Sartreova borba nije bila uzaludna. Njegove riječi inspirisale su generacije da preispitaju kolonijalizam i njegove posljedice. Danas, glasovi koji se dižu protiv nepravdi u Gazi – bilo u akademiji, umjetnosti ili na ulicama – nose tragove Sartreove hrabrosti. Ipak, suočeni smo s novim izazovima. Globalni utjecaj cionizma prisutan je u ekonomiji, politici i medijima. Može li savjest čovječanstva nadvladati ovu moć? Sartre bi vjerojatno odgovorio da je borba jedini put.

Da odgovorimo na pitanje: „Zašto je Sartreova kuća napadnuta?“

Jer je bio čovjek koji nije šutio pred nepravdom. Njegov dom bio je meta jer su njegove ideje bile opasne – ne samo za francuske kolonizatore, već za cijeli sistem koji je opravdavao ugnjetavanje. Sartre je platio cijenu svog poštenja, ali njegovo naslijeđe živi. Danas, dok svjedočimo novim oblicima kolonijalne brutalnosti, Sartreove riječi podsjećaju nas da pasivnost nije opcija. Kao što je napisao: „Nije drskost ili mržnja ono što nas kvari; ne, to je umjetna nevinost u kojoj nas drže.“ Vrijeme je da razbijemo tu nevinost – u Alžiru, u Gazi, svuda gdje pravda zahtijeva glas. (IZVOR: GZT)