Zahvaljujući energičnom diplomatskom djelovanju bosanskohercegovačkih zvaničnika, krajem godine pojavljuju se i prvi nagovještaji promjene američkog stava i odlučnije diplomatske akcije. To je bilo poznato državnom vrhu Hrvatske.
Kada se sagleda tok oružane agresije na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, s pravom će se doći do zaključka da je 1993. godina bila najteža i najneizvjesnija za opstanak ove mlade države koja je tek bila obnovila svoju nezaviznost.
Zemlja je usljed ratnih djelovanja bila razorena, narod na rubu preživljavanja, a borci Armije R BiH prinuđeni boriti se na dva fronta – protiv vojske bosanskih Srba i JNA na jednoj i HVO-a i Hrvatske vojske na drugoj strani. Tokom jeseni započele su i borbe protiv izdajničkih snaga Fikreta Abdića. Saradnja srpskih i hrvatskih vojnih snaga na terenu, potpuna izolacija i prekid svih linija snabdijevanja, učinili su krajnje složenim položaj Armije Republike Bosne i Hercegovine i početkom augusta do ruba sloma doveli odbranu glavnog grada.
Bilo je nužno sve raspoložive patriotske resurse, prije svega diplomatske i vojne, staviti u funkciju odbrane i opstanka. Zato je na mirovnim pregovorima u Ženevi, kako navodi historičar Mesud Šadinlija, nastavak svog učešća uvjetovala obustavljanjem srpske vojne ofanzive na Sarajevo. Ofanziva na Sarajevo je zaustavljena i sredinom augusta nastavljeni su pregovori na osnovi Owen-Stoltenbergovog mirovnog prijedloga, koji se zasnivao na podjeli Bosne i Hercegovine na tri nacionalne republike, koje bi početno ostale u nekoj vrsti provizorne državne unije.
Dok je bosanskohercegovačko rukovodstvo plan prihvatilo pod uvjetom da se raspodjela teritorija i buduće ustavno uređenje nikako ne mogu zasnivati na rezultatima etničkog čišćenja I masovnih zločina te da se odluke moraju donositi na osnovu popisa iz 1991., dakle prije nasilne promjene demografskog stanja. “Srbija i Hrvatska su insistirale na brzom prihvatanju Owen-Stoltenbergovog plana i stvaranju unije triju nacionalnih republika, zato što su i jedni i drugi bili uvjereni da takva država neće profunkcionirati, da će uslijediti brzi formalni raspad u kojem će oni anektirati srpske i hrvatske teritorije, a da će nakon toga doći do drobljenja i podjele preostale “bosanske republike”, navodi dalje Šadinlija.
Krajem septembra 1993. godine Skupština RBiH i Bošnjački sabor prihvatili su mirovni plan, ali pod uvjetom da okupatori prethodno vrate sve silom osvojene teritorije na kojima su prema popisu 1991. Bošnjaci bili većina. Takvo “prihvatanje” zapravo je značilo odbijanje jer su svi dobro znali da agresor nikad neće dobrovoljno vratiti osvojene teritorije.
Zahvaljujući energičnom diplomatskom djelovanju bosanskohercegovačkih zvaničnika, krajem godine pojavljuju se i prvi nagovještaji promjene američkog stava i odlučnije diplomatske akcije. To je bilo poznato državnom vrhu Hrvatske.
Ipak, Armija RBiH uspjela je sačuvati i popraviti svoje operativno-taktičke pozicije prema hrvatskim snagama i dodatno ojačati samopouzdanje u mogućnost vojničke pobjede. Nakon što je potvrđeno da na području Bosne I Hercegovine protiv njene regularne odbrambene armije djeluje oko 3.000 vojnika Vojske Republike Hrvatske, Vijeće sigurnosti UN-a zaprijetilo je Hrvatskoj sankcijama ako ne povuče svoje trupe.
Znajući da bi to značilo potpuni poraz HVO-a, predsjednik Tuđman odlučio je, mimo svojih planova, promijeniti politički i vojni kurs prema Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo sastankom delegacija dviju vlada u Ženevi, gdje je 10. februara postignut dogovor da UN uspostavi kontrolu međudržavne granice i da se odmah prekine s neprijateljstvima.
Zajednička izjava koju su tog dana potpisali Haris Silajdžić I Mate Granić, ministri vanjskih poslova RBiH i RH bila je važan preduvjet, trajnom prekidu sukoba između dvije države, Bošnjaka i Hrvata kao naroda, a što je onda krunisano sklapanjem Vašingtonskog sporazuma i uspostavom Federacije BiH.
