Murphy je na nizak, podmukao način pokušavao revidirati historiju. Dovoljno je sjetiti se da je u pratnji svojih lokalnih potrčkala, na dan u kojem se obilježavala godišnjica Opsade Sarajeva, otišao na Kazane?! izjednačavajući tako sve strane kao podjednako krive, one koji su pobili 11 hiljada Sarajlija sa mrtvim stanovnicima opkoljenog grada.

Bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael Murphy, oglasio se, ničim izazvan, tri mjeseca nakon što je na mala vrata napustio Sarajevo. Ovoga puta u licemjerno intoniranom komentaru za list Oslobođenje, u kojem patetično govori o nasljeđu Daytonskog mirovnog sporazuma, dijeli lekcije, širi zabrinutost za sudbinu Bosne i Hercegovine, sve zaobilazeći vlastitu ulogu u strmoglavljenju Bosne i Hercegovine u najdublju političku krizu od Agresije do danas.

Njegove riječi prožete su hipokrizijom, prikazuje samog sebe kao nekakvog branitelja mira dok ignorira tragove haosa koje je ostavio za sobom. Murphy nije bio posmatrač, on je glavni tvorac trenutnog nereda u BiH, diplomata koji je podrivao ustav zemlje, ugušio volju birača i osnažio snage koje danas ugrožavaju njezin opstanak.

I danas nam docira sa strane, u dnevniku čiji je naziv teška ironija.

Murphyjevo vrijeme u BiH obilježilo je bezobzirno zanemarivanje krhkog demokratskog okvira zemlje. Preko svog posrednika, visokog predstavnika Christiana Schmidta, orkestrirao je intervencije koje su uništile izborni proces u zemlji. Drsko je podržao Schmidtovo poništavanje bošnjačkog veta u posljednji tren, manipulirajući sistemom I ustavom kako bi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) postala nedodirljiva sila u upravljanju Federacijom.

To nije bila slučajnost – bio je to namjerni čin marginalizacije bošnjačkih i ne-HDZ-ovskih hrvatskih glasova, što je svelo izbore na puku formalnost. Murphyjeva tvrdnja da su ti manevri bili usmjereni na “borbu protiv korupcije” smiješna je kada se pogleda ko je profitirao: SNSD Milorada Dodika.

Njegov selektivni bijes je smiješan i izaziva ogorčenje. Murphy sada osuđuje Dodikove secesionističke prijetnje kao najveću opasnost za stabilnost BiH, no upravo je on razmotao crveni tepih za Dodika i Dragana Čovića kako bi dominirali Vijećem ministara. Kad je imao priliku izbaciti Dodikov SNSD i pogurati koaliciju s opozicijskim snagama iz Republike Srpske, Murphy to nije uradio.

Umjesto toga, sve je svoje snage, uključujući i izdašna sredstva takozvanim nezavisnim, istraživački orijentiranim medijima, usmjerio ka rušenju Fadila Novalića i SDA, zgodno ih proglašavajući jedinim korumpiranima.

Murphy se danas drsko usuđuje podučavati bosanskohercegovačke lidere o njihovom neuspjehu u provođenju reformi, no njegovi postupci izdali su upravo one principe koje tvrdi da podržava. Odbacivao je presude Evropskog suda za ljudska prava, presude koje sada cinično navodi kao ključne, kada mu nisu odgovarale. Insistirao je na provođenju presude u slučaju Ljubić, u isto vrijeme zaobilazeći sedam drugih presuda Evropskog suda za ljudska prava kako bi učvrstio etnonacionalističku kontrolu.

I to je osoba koja nam danas drži predavanja o vladavini prava?

Murphy je na nizak, podmukao način pokušavao revidirati historiju. Dovoljno je sjetiti se da je u pratnji svojih lokalnih potrčkala, na dan u kojem se obilježavala godišnjica Opsade Sarajeva, otišao na Kazane?! izjednačavajući tako sve strane kao podjednako krive, one koji su pobili 11 hiljada Sarajlija sa mrtvim stanovnicima opkoljenog grada.

Ovaj moralni relativizam vrijeđa žrtve Agresije, Murphy time oslobađa odgovornosti arhitekte tog nasilja – od kojih mnogi još uvijek drže vlast zahvaljujući njegovim mahinacijama – i prebacuje krivicu na građane BiH, koji, kako tvrdi, trpe zbog svojih lidera.

Ironija je nevjerovatna: upravo je Murphy osnažio te lidere, predavši, uz klimanje glavom čelnika njegovog političkog “trojka” projekta, sigurnosni sektor Miloradu Dodiku I njegovim operativcima povezanim sa Rusijom.

Murphyjeva tvrdnja da se BiH suočava s najvećom egzistencijalnom krizom od rata tačna je – ali prešućuje da je upravo on potpalio fitilj. Podrivajući Ustav, manipulirajući izborima, poništavajući izbornu volju bošnjačkog naroda, šaljući u zatvor one koji mu se nisu sviđali, osigurao je da Dodikova secesionistička retorika i Čovićevi planovi za federalizaciju eksplodiraju.

Njegova tvrdnja da ustavna reforma zahtijeva “natpolovičnu većinu” u Parlamentu BiH otkriva njegovo neznanje – ili namjerno iskrivljavanje – zakona zemlje, koji zahtijevaju dvotrećinsku većinu u Predstavničkom domu. To nije sitna greška; to je znak diplomate koji se miješao u sistem koji nije razumio, a koji je u isto vrijeme rastavljao po nahođenju svojih političkih posinaka.

Bošnjacima je, valjda, trebalo biti dovoljno što je dva-tri puta otišao u Srebrenicu.