Učestvovao je u ratovima pod tri sultana – Bajazidom II (1481–1512), Selimom I (1512–1520) i Sulejmanom I (1520–1566) – prije nego što je 1541. kao starac stigao u Budim.

Dana 29. augusta 1541. godine, vojska osmanskog sultana Sulejmana I osvojila je Budimski dvorac, podijelivši Kraljevinu Ugarsku na tri dijela i pretvorivši regiju u bojište između Osmanlija i Habsburgovaca tokom narednih 150 godina. Nekada snažna ugarska država praktično je prestala postojati. Nakon osvajanja Budima, glavna ugarska crkva, Crkva Uznesenja (poznatija kao Matijaševa crkva), odmah je pretvorena u džamiju.

Prvi džuma-namaz održan u novopretvorenoj džamiji u Budimu označio je ne samo teritorijalno osvajanje nego i vjersku transformaciju, čime je grad postao islamsko tlo. Prema legendi, Gül Baba – cijenjeni derviš – preminuo je tokom ovog prvog vjerskog obreda, postavši simbol osmanske predanosti novoj utvrdi. Smatra se da je sam sultan Sulejman nosio Gül Babino tijelo.

O Gül Babi se malo pouzdano zna, a ono što je zapisano često je nejasno. Tokom svoje posjete Budimu 1663. godine, turski putopisac Evliya Çelebi zapisao je da je Gül Baba poticao iz Merzifona u sjeveroistočnoj Anadoliji. Učestvovao je u ratovima pod tri sultana – Bajazidom II (1481–1512), Selimom I (1512–1520) i Sulejmanom I (1520–1566) – prije nego što je 1541. kao starac stigao u Budim.

Tekija Gül Babe prvi put se pojavljuje u osmanskim poreskim evidencijama 1559. godine. Njegova važnost ogleda se u velikim donacijama koje je primala njegova zadužbina, pjesmama koje su mu bile posvećene i legendama koje su se oko njega ispreplele, učvrstivši njegov status najznačajnijeg muslimanskog učenjaka tokom osmanske vlasti u Mađarskoj.

Isprva je među Osmanlijama imao veliki broj sljedbenika, dok su Mađari malo znali o njemu. Njegov mezar postao je važno mjesto hodočašća gdje su turski vojnici prinosili žrtve moleći za Allahovu milost prije polaska u bitke.

Nakon što su Osmanlije protjerane iz Mađarske, sjećanje na Gül Babu postepeno je blijedilo i na kraju bilo zaboravljeno. Tek su u 19. i 20. stoljeću Mađari ponovo oživjeli interes za njega, dok su Turci uglavnom ostali nesvjesni tog novog vala popularnosti. Postoje rasprave i oko njegovog imena: “Gül” znači “ruža” na turskom jeziku, dok je “baba” počasna titula za duhovne vođe.

U posljednjim desetljećima, turska vlada pokazuje sve veće zanimanje za obnovu i održavanje osmanskih historijskih mjesta izvan svojih granica, uključujući i ona u Mađarskoj. Gül Babino turbe (grobna građevina) odigralo je važnu ulogu u mađarsko-turskim diplomatskim odnosima. Sultan Abdulaziz lično ga je posjetio 1867. godine, dok je sultan Abdulhamid II 1885. godine pokrenuo planove za njegovu obnovu. Između 1996. i 1997. objekat je renoviran uz podršku turske države, a najopsežnija obnova izvedena je između 2015. i 2018. u okviru bilateralnog sporazuma.

Pojam “turbe” potječe od arapske riječi “turba”, što znači “prah” ili “zemlja”, a odnosi se na grobnicu ili mauzolej podignut za istaknute ličnosti poput sultana, vojnih lidera i vjerskih poglavara. Turbeta obično imaju osmerokutne temelje. U Mađarskoj su iz osmanskog perioda do danas netaknuta sačuvana samo dva turbeta: turbe Idrisa Babe u Pečuhu i turbe u 2. okrugu Budimpešte.

Osmanska baština u Mađarskoj uključuje i mnoge druge vrijedne građevine, ostatke arhitekture i artefakte koji se danas čuvaju u muzejima, uglavnom povezane s vjerskim životom ili vojnom arhitekturom. Najviše ih je sačuvano u regijama koje su bile duže pod osmanskom vlašću i manje pogođene ratnim razaranjima.

Budimpešta čuva nekoliko očuvanih osmanskih ostataka, uključujući hamame (kupatila), kružne bastione Budimskog dvorca, turske vrtove, nadgrobne spomenike iz turskog perioda i uklesane niše u nekim crkvama.

Kulturni centar i izložbeni prostor Gül Babe danas su otvoreni za javnost, a popularni su među turistima i turskim hodočasnicima.

(DAILYNEWSHUNGARY)