Munir Vejzović (1945.–2024.), hrvatski i bošnjački slikar, grafičar i kipar, ostavio je iza sebe opus koji je istodobno klasičan i savremen. Od zagrebačkih veduta do bosanskih silueta, njegov crtež i boja bili su produžetak unutarnjeg svjetla. Odbijao je postmoderne trendove, ostajući vjeran figuri i erotskoj mekoći forme. Nije jurio slike, čekao ih je da dođu iznutra

Munir Vejzović, istaknuti hrvatski i bošnjački likovni umjetnik, rođen je 29. januara 1945. u Doboju, a preminuo 29. septembra 2024. u Zagrebu. Bio je prisutan na likovnoj sceni više od pola stoljeća. Ljepotom poteza i ljubavlju prema motivu ovjekovječio je vedute Zrinjevca i Cvjetnog trga, pa je ono „naturalizirani Zagrepčanin“, kako su mu mislili tepati neki kritičari, posve neprimjereno.

Vejzović je ostvario i snažan opus kroz aktove, mitološke prizore i grafičke cikluse. Njegovo stvaralaštvo obuhvaća i kiparske radove koji tek trebaju dobiti punu valorizaciju. Djela mu se nalaze u fundusima svih značajnih hrvatskih muzeja i galerija te u hrvatskim i inozemnim privatnim zbirkama. Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za 2008. godinu.

Osnovno obrazovanje završava u rodnom gradu, a Školu primijenjene umjetnosti u Sarajevu, slikarski odjel, gdje su mu predavali Mica Todorović i Vojo Dimitrijević. Godine 1965. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarsko-grafički smjer, gdje uči od profesora Ljube Ivančića, Ive Režeka, Krste Hegedušića, Vjekoslava Paraća i Antuna Mezdjića. Na ALU je kod prof. Frane Baće učio i grafiku kao neobavezni predmet. Tijekom studija na ALU prekida studiranje na trećoj godini i odlazi u Pariz, u vrijeme studentskih nemira 1968. godine, gdje je upoznao i usvojio veliki dio francuske moderne likovne baštine, pohađajući i École des Beaux-Arts. Nakon godinu dana ipak se vraća u Zagreb gdje cum laude diplomira u klasi prof. Antuna Mezdjića 1970. godine.

Povodom smrti Munira Vejzovića, Nacionalni muzej moderne umjetnosti priredio je izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“ u Galeriji Josip Račić, koja je bila otvorena od 5. 12. 2024. do 5. 1. 2025. Kustosica Iva Körbler istaknula je Vejzovićev osebujan slikarski i grafički svijet, oblikovan nostalgijom za vrhuncima europske umjetnosti, ali izgrađen u vlastitom rukopisu. Posebno je valorizirana njegova grafička ostavština, ciklusi monotipija iz 1980-ih, koji su funkcionirali kao osobni manifest i predlošci za kasnija slikarska djela. Svi radovi dolaze iz Zbirke Biškupić.

Mogli bismo reći da je bio jedan od posljednjih velikih slikara koji su vjerovali u moć ruke, crteža i unutarnje muzike. Munir Vejzović bio je istodobno i klasičan i savremen. Od Doboja i Sarajeva do Zagreba i Pariza, nosio je sobom sjećanja, ali i sposobnost da ih prevede u znakove, linije i forme. U svojim nastupima znao je otkriti ne samo svoje umjetničke principe, nego i samu jezgru onoga što zovemo stvaranjem.

“Stil? Stil je od drugorazredne važnosti. Dolazi iz krvi. Iz rada.”

Govoreći o svojim crtežima ženskih tijela, skulpturama i bosanskim snovima, Vejzović se ne upisuje u postmoderne koncepte, već ih premošćuje vlastitim ritmom. Otvoren prema apstraktnom i konceptualnom, ali vjeran figuri, erotskom, osjećajnom. Čovjek koji je jednako govorio crtežom i tišinom.

Znao je objasniti principe kojima se vodio da bi ostao izvan “estetike ružnog”, govorio je da ga žene nisu inspirirale ideološki nego kao od Boga stvorena ljepota, kako mu se Bosna javlja u snovima, i da je skulpturu otkrio tek kad je njegova linija postala volumen.

Njegov put nije bio ni bošnjački ni hrvatski – bio je suvereno umjetnički. Baš zato je bio i univerzalan. Munir Vejzović, kako je i sam govorio, nije bio programatski racionalist. Nije mogao ne crtati. A kada je crtao, tada je govorio. I uvijek je govorio svoju razgolićenu istinu.

“Ne postoji korektiv za izraz lijepog i ružnog. Postoji samo iskrenost u ruci”, znao je reći, a taj rukopis ostaje. Na papiru, u prostoru, i u osjetilu.

Munir Vejzović bio je rijetka figura među slikarima, ne samo zbog umijeća, nego zbog hrabrosti da ostane ono što jeste: slikar, crtač, grafičar i kipar u vremenu kada je likovni čin potisnut performativnošću, a forma zamijenjena simulakrumima. On nije tražio put prema tržištu, nego prema unutarnjem svjetlu.

Njegovo slikarstvo, bez obzira govorimo li o monotipijama, uljima ili skulpturalnim siluetama, uvijek je zračilo arhetipskom čežnjom za smislom, i to ne nametljivim simbolizmom, nego tišinom unutarnje glazbe. Bio je dijete modernizma koje nije prešlo na drugu stranu, onu brzu, površnu i prolaznu.

Vejzović je crtao, ali nije linijom omeđivao prostor; oslobađao ga je. Njegove monotipije nisu bile priprema, već konačna gesta. Njegove skulpture nisu težile monumentalnosti, nego unutarnjoj ravnoteži. Boja kod Vejzovića nije bila ukras nego misaoni impuls. Linija nije bila kontura, bila je misaona kičma.

U vremenu kad se sve svodi na efekte i format, Vejzović je ostao vjeran sadržaju, a radio je to proizvodeći nevjerojatnu količinu životnog elana i erosa. Nije jurio slike, nego ih je čekao da dođu iznutra. On nije reproducirao svijet, on ga je, na svoj način, osluškivao, preveo i vratio onima koji znaju gledati.

Kao što ni Cervantes nije poslao Don Quijotea da pobijedi svijet, nego da mu se suprotstavi vjerom u ideale, tako je i Vejzović svojim „pastoralama“ pokušavao spasiti konture stvarnosti. U tom smislu, on nije bio slikar prošlosti, nego slikar onoga što dolazi nakon buke i zasićenja, kada ponovno zavlada harmonija pokreta.