Četrdeset godina kasnije, na svjetlo dana izlaze njeni filmovi koji su godinama bili zatrpani u arhivu. Izložba posvećena njoj u centru Barcelone (Germaine Dulac. Je n'ai plus rien) prva monografska retrospektiva održana u Evropi i, kao da to nije dovoljno, iznosi na vidjelo prethodno neobjavljene filmove koji su se izgubili na marginama. Među njima je i antihitlerovski film.

Dvije godine prije nego što su Luis Buñuel i Salvador Dalí objavili film Le Chien Andalou, 1927., francuska redateljica Germaine Dulac (1882.-1942.) već je snimila film La coquille et le clergyman (Školjka i velečasni), koji se smatra prvim nadrealističkim filmom u povijesti: nekontrolirane erotske fantazije siromašnog svećenika s kapetanovom ženom. No njezin pionirski status tek se nedavno počeo prepoznavati. Omalovažavanje autorice započelo je čak i prije javne prezentacije filma (Nouvelle Revue Française ju je izbrisala s mjesta redateljice i zamijenila Antoninom Artaudom, koji je napisao samo scenarij), a u noći premijere, nadrealisti predvođeni Andréom Bretonom stvorili su skandal koji je završio tako što ju je Artaud nazvao “kravom”. Britanski odbor za filmsku cenzuru zabranio je film, navodeći: “Ovaj film je toliko opskuran da nema nikakvo vidljivo značenje. Ako ga ima, svakako je nepoželjan.”

Četrdeset godina kasnije, na svjetlo dana izlaze njeni filmovi koji su godinama bili zatrpani u arhivu. Izložba posvećena njoj u centru Barcelone (Germaine Dulac. Je n'ai plus rien) prva monografska retrospektiva održana u Evropi i, kao da to nije dovoljno, iznosi na vidjelo prethodno neobjavljene filmove koji su se izgubili na marginama. Među njima je i antihitlerovski film. Naziv mu je Ce qu'íl a dit: Ce quìl a fet (Što sam rekla: Što sam rekla), video od jedva šest minuta u kojem suprotstavlja Führerove proglase pred oduševljenom gomilom s onim što se stvarno dogodilo, od poštovanja Versajskog ugovora do aneksije Austrije, hiljadu puta poricane. „Čini se da je pravo vrijeme sjetiti se vječnog povratka nacionalizama i krajnje desnice“, kaže redateljica.

Film nije bio u Francuskoj kinoteci, koja čuva velik dio Dulacove ostavštine, već u Institutu Jean Vigo, kamo su Prieto i Imma Merino, kustosi izložbe, stigli slijedeći trag koji su uočili usput. „Možda postoji još mnogo nepoznatog materijala, naravno“, priznaje ravnateljica Museu Tàpies, koja priznaje da je morala prevladati bezbrojne poteškoće kako bi osigurala radove koji sada ispunjavaju zidove i vitrine podruma centra. Većina odabranog materijala je odbijena.

Prva filmašica koja je na ekranu prikazala slobodnu ženu, već se 1920. godine bavila krizom muškosti.

Stoga je ovo bitna, iako nužno nepotpuna, vizija Dulocova rada. Snimila je šezdesetak filmova i prešla s nijemog na zvučni film, s eksperimentalne apstrakcije (nikada nije bila dio nadrealizma, već impresionističkog pokreta) na fikciju, a od toga na dokumentarni film kao alat za društvenu i političku transformaciju. U tu posljednju fazu njegova života uklapaju se dokumentarac o Hitleru i film Le cinéma au service de l'histoire (Kinematografija u službi povijesti) , sažimajući prva tri desetljeća 20. .

Novinarka, filmska kritičarka, redateljica, producentica i scenaristica, Dulac je bila i prva filmašica koja je na ekranu prikazala slobodnu ženu, kao u filmu Španjolski praznik (1920.), filmu koji nagovještava krizu muškosti.