Petrakijina ulica, nazvana po Petru Petraki efendiji 1904. godine, danas je svjedok Krasne austrougarske arhitekture i burne historije grada. Njene vile Nikole Mandića, Heinricha Raithera, Hermine Radisch i Forstratha Miklaua, izgrađene između 1903. i 1904. godine, čine ovu ulicu pravim nacionalnim spomenikom Bosne I Hercegovine

U srcu Sarajeva, Petrakijina ulica danas stoji kao svjedok postojanja jedne porodice čiji je utjecaj oblikovao taj grad na raskršću civilizacija. Petar/Petro Petrović, poznat kao Petraki Efendi i njegov sin Aristotel, prvi gradonačelnik Sarajeva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nisu samo bili akteri političkog i ekonomskog života – oni su bili most između osmanske tradicije, austrougarske modernizacije i jugoslavenskog sna. Njihova je priča prožeta bizantskom dubinom, balkanskom trgovinom i diplomatskom vještinom, otkriva kako su Petrovići utkali svoje nasljeđe u fino tkanje Sarajeva.

Petar Petrović rođen je 1833. godine u Korči, gradu smještenom u brdima današnje Albanije. Cincarskog (vlaškog) porijekla, Petar je s ocem Konstantinom stigao u Sarajevo, donoseći poduzetnički duh i ambiciju koja će porodicu Petrović učiniti jednom od najutjecajnijih u osmanskoj Bosni.

Konstantin, trgovac čije su se radnje širile od Banje Luke do Travnika i Zvornika, bio je jedan od najbogatijih ljudi u regiji. Od 1869. do 1871. obavljao je dužnost blagajnika bosanske provincijske vlade, čime je učvrstio porodični status.

Nakon očeve smrti, Petar, poznat kao Petraki Efendi, preuzeo je porodične poslove. Njegova sposobnost da se snalazi u složenim političkim i društvenim prilikama osmanskog Sarajeva bila je izvanredna. Blizak visokim osmanskim dužnosnicima poput valije Šerif Osman-paše i Mustafe-paše, Petraki je postao ključna figura među pravoslavnom zajednicom.

Svoj utjecaj nije ograničavao na trgovinu – 1877. godine izabran je za poslanika u prvom osmanskom parlamentu, što je bio značajan korak za pravoslavnog trgovca u multikonfesionalnom carstvu. Međutim, odustao je od mandata, prepustivši ga katoliku Peri Sahačiji, pokazujući pragmatičnost i spremnost na kompromise koji su očuvali ravnotežu u zajednici.

Petraki je bio čovjek dubokih uvjerenja, ali i mirotvorac. Tokom ustanka u Hercegovini 1875. godine pokušao je smiriti pobunjenike, želeći očuvati stabilnost u regiji.

Njegova je ambicija bila da postane upravitelj pokrajine u slučaju povlačenja Osmanlija, što je izazvalo sumnju u Beogradu, gdje su Petrovića smatrali potencijalnom preprekom srpskom utjecaju. Francuski konzul u Sarajevu je zabilježio da je Srbija poslala posebnog agenta da ga prati. U junu 1878. godine bio je jedan od članova Narodnog odbora u Sarajevu, formiranog radi očuvanja reda u vrijeme osmanskog povlačenja i dolaska Austro-Ugarske. Sarađivao je s Hadži-Lojom, iako nije direktno učestvovao u njegovim akcijama.

Njegov gest darivanja zlatom ukrašenog ćurka, koji je, prema predanju, pripadao Husejin-kapetanu Gradaščeviću, Hadži Loji, postala je simbol jedinstva. Riječi “Mi smo bir” (mi smo jedno), izgovorene dok je ogrtao ćurak oko Hadži Loje, odražavale su njegovu viziju harmonije između muslimana i pravoslavaca u vrijeme političkih previranja. Ovaj gest nije samo učvrstio njegov ugled, već je postao dio sarajevskog folklora.

Petraki je također bio poznat po svojoj dobročinstvu. Svake godine donirao je znatne svote za siromašnu školsku mladež, a 1893. godine, naprimjer, darovao je 80 forinti sarajevskoj ruždiji za kupovinu odjeće i obuće za učenike. Njegova filantropija, zajedno s političkim angažmanom, učinila ga je omiljenim među sugrađanima, bez obzira na vjersku pripadnost.

Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine, Petraki nije izgubio svoj utjecaj, već ga je prilagodio novim prilikama. Kao član Narodnog odbora, pomogao je u očuvanju reda tokom osmanskog povlačenja, a kasnije je postao ključna figura u austrougarskoj administraciji. Od 1884. do svoje smrti 1906. godine bio je član sarajevskog gradskog vijeća, a od 1890. obavljao je dužnost podnačelnika Sarajeva.

Njegova mudrost i diplomatski pristup učinili su ga mostom između stare i nove vlasti, a austrougarske vlasti koristile su ga kao primjer lojalnog pravoslavca. Ipak, Petraki je bio oprezan – nikada nije dopustio da ga vlasti potpuno instrumentaliziraju, čuvajući svoju neovisnost i dostojanstvo.

Bio je suosnivač Bosansko-hercegovačke narodne dioničke banke, zajedno s uglednim ličnostima poput Mehmed-bega Kapetanovića i Ibrahim-bega Bašagića, čime je doprinio ekonomskom razvoju regije. Njegova uloga u pravoslavnoj općini bila je značajna, iako kratkotrajna, jer se 1897. godine povukao s mjesta predsjednika zbog unutrašnjih sukoba. Unatoč tome, njegov ugled ostao je netaknut, a austrougarske vlasti povjerile su mu ponovo upravljanje općinom, prepoznajući njegovu sposobnost da uravnoteži interese različitih zajednica.

Petrakijeva smrt 25. decembra 1906. godine označila je kraj jedne ere, ali njegov put nastavio je sin Aristotel, koji je napisao novo poglavlje u priči o sarajevskim Petrovićima.

Aristotel je nosio ime koje je odražavalo očevu sklonost prema grčkoj kulturi. Uz braća Diogena i Sokrata te dvije sestre, Aristotel je odrastao u porodici koja je spajala balkansku trgovinu s bizantskom dubinom. Njegovo obrazovanje na akademiji u Beču, gdje je 1900. godine dobio zlatnu medalju od cara za izvrsnost u naukama i uzorno vladanje, pokazalo je njegovu intelektualnu snagu i ambiciju. Ova nagrada nije bila samo njegov uspjeh, već i ponos Sarajeva, čiji su građani slavili mladog Sarajliju kao primjer.

Aristotelov život bio je obilježen diplomatskom službom. Služio je kao konzul u Valoni, Moskvi i Aleksandriji, noseći sa sobom iskustvo multikulturalnog Sarajeva. Njegova diplomatska karijera odražavala je sposobnost da se kreće između različitih svjetova – od osmanskih luka do evropskih prijestonica. Kada je 1918. godine, nakon sloma Austro-Ugarske, Sarajevo ušlo u novo doba pod Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, Aristotel je izabran za prvog gradonačelnika. Njegov izbor drugog decembra 1918. godine označio je početak nove ere za grad.

Kao gradonačelnik, Aristotel se suočavao s izazovima tranzicije. Sarajevo, nekada središte osmanske i austrougarske uprave, sada je bilo marginalizirano u odnosu na Beograd i Zagreb. Političke tenzije, posebice s rastućim komunističkim pokretom, dodatno su komplicirale njegov položaj. Godine 1919., suočen s velikim protestima na Kojima je učestvovalo oko 12.000 građana, Aristotel je javno osudio komuniste, optužujući ih za pokušaj rušenja legalne vlasti.

Njegova odluka da zamijeni komunističke zastupnike u Gradskom vijeću socijalistima, predvođenima Jovom Šmitranom, pokazala je njegovu odlučnost, ali i izazvala kontroverze. Ova odluka, zajedno s dogovorom s predstavnicima jevrejske zajednice o raspodjeli mjesta u vijeću, svjedoči o njegovoj sposobnosti da balansira između različitih interesa.

Aristotelov buntovni duh došao je do izražaja 1920. godine kada je, zajedno s Gradskim vijećem, podnio ostavku u znak protesta protiv marginalizacije Sarajeva u novoj državi. Njegova odluka bila je izraz neslaganja s centralizacijom vlasti koja je zaobilazila lokalne strukture. Zbog toga je tokom posjete kralja Aleksandra Karađorđevića Sarajevu, Aristotel bio potpuno isključen iz protokola, što je dodatno naglasilo njegovu marginalizaciju. Ovaj čin, zajedno s nedostatkom sačuvanih fotografija ili detaljnih zapisa o njegovom životu nakon 1920. godine, svjedoči o napetom odnosu s tadašnjim vlastima.

Petrakijina ulica, nazvana po Petru Petraki efendiji 1904. godine, danas je svjedok Krasne austrougarske arhitekture i burne historije grada. Njene vile Nikole Mandića, Heinricha Raithera, Hermine Radisch i Forstratha Miklaua, izgrađene između 1903. i 1904. godine, čine ovu ulicu pravim nacionalnim spomenikom Bosne I Hercegovine. Mandićeva vila, koja je 1984. postala Olimpijski muzej, stradala je tokom Opsade Sarajeva 1992. godine, ali je renovirana prije nekoliko Godina I u njoj je ponovo sarajevski Olimpijski muzej.