Glumačka ikona i dobitnica Oscara Susan Sarandon danas slavi 80. rođendan. Poznata po antologijskim ulogama u filmovima Thelma & Louise i Odlazak u smrt, slavljena umjetnica i u devetoj deceniji života ostaje neumorna buntovnica, jednako posvećena vrhunskoj glumi, borbi za ljudska prava i uličnim protestima protiv nepravde širom svijeta

„Ja sam ljutita baka“, izjavila je Susan Sarandon prije tri godine dok je koračala ulicama Manhattana u maršu protiv klimatskih promjena. Tim jednostavnim, ali upečatljivim riječima, slavna holivudska glumica opisala je suštinu svog bića. Liberalna umjetnica kojoj raskošan i privilegovan život filmske zvijezde nikada nije bio dovoljan, Sarandon je kroz čitavu karijeru gradila otpor prema moćnicima i svim oblicima zloupotrebe vlasti. Na svom Instagram profilu, u opisu koji sažima njene prioritete, stoji redoslijed od kojeg ne odstupa: „Majka, aktivistica, glumica.“

Danas, kada ulazi u devetu deceniju života, velika Louise iz kultnog ostvarenja Thelma & Louise,  filma Ridleyja Scotta koji ostaje prekretnica feminističke kinematografije i ostvarenje koje je zauvijek promijenilo percepciju ženskog prijateljstva, slobode i borbe protiv nasilja nad ženama,  ne razmišlja o povlačenju. Niti se povukla iz Hollywooda, niti iz javnih protesta i kontroverzi koje redovno prate njen angažman.

Njena filmska biografija sadrži impresivnu kolekciju naslova i ukupno pet nominacija za nagradu Oscar. Zlatnog kipića za najbolju glavnu glumicu osvojila je za maestralnu ulogu sestre Helen Prejean u filmu Dead Man Walking u režiji Tima Robbinsa. Sa Robbinsom je provela dugi niz godina u vanbračnoj zajednici u kojoj su dobili dvoje djece, dok iz ranije veze s Francom Amurrijem ima kćerku. Danas je i ponosna baka troje unučadi, često ističući kako joj je upravo ta uloga u stvarnom životu jedna od najdražih.

Njen glumački put započeo je u New Jerseyju, gdje je rođena. Na filmskom platnu debitirala je u ostvarenju Joe (1970.), ali prvi pravi skok ka globalnoj prepoznatljivosti ostvarila je u filmu The Rocky Horror Picture Show (1975.). Film režisera Jima Sharmana, koji je u početku bio komercijalni promašaj, s vremenom se pretvorio u jedan od najvećih kultnih fenomena u historiji kinematografije. Uloga Janet Weiss otvorila joj je vrata Hollywooda, nakon čega je uslijedila karijera daleko od konvencionalnih klišea. Uslijedili su filmski klasici: Atlantic City (1980.), Thelma & Louise (1991.), Lorenzovo ulje (Lorenzo's Oil, 1992.), Klijent (The Client, 1994.) i Dead Man Walking (1995.), pet ostvarenja koja su joj donijela nominacije za kipić Američke filmske akademije.

Sarandon nikada nije bila glumica opterećena očuvanjem idealizirane slike o zvijezdama. Bez oklijevanja je uzimala uloge u visokobudžetnim produkcijama, nezavisnim filmovima, televizijskim projektima i prilično rizičnim umjetničkim izazovima. Jednako tako, nema strah od protoka vremena: „Kako starite, postoje dva puta kojima možete krenuti. Jedan je da pokušate sačuvati ono što imate. Drugi je da pokušate zadržati radoznalost. Ja se ugledam na ljude koji biraju radoznalost, umjesto da stavljam gomilu botoksa i sve zamrznem. Ne zanima me da budem zamrznuta!“

Ipak, drugi dio njene biografije, onaj politički i društveni, jednako je bogat i sadržajan kao i njena filmografija. Njen nepokolebljivi aktivizam često je vodio do profesionalnih posljedica i prepreka u Hollywoodu, što je i sama nedavno otvoreno priznala na Filmskom festivalu u Veneciji. No, prijetnje otkazivanjem i gubitak ugovora nikada je nisu zastrašili.

Svoj osamdeseti rođendan Sarandon dočekuje svega nekoliko dana nakon što je ponovo završila u policiji. Van filmskog platna, u lisicama je viđena najmanje pet puta zbog različitih uzroka, uvijek kao trn u oku moćnima i privilegovanima. Na posljednjem protestu u New Yorku izašla je na ulice kako bi izrazila oštro neslaganje s prisustvom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Nosila je majicu s porukom „Investirajte u ljude, ne u bombe“, što je bio direktan apel protiv slanja oružja koje se koristi u napadima na palestinske civile.

Njen aktivistički duh bio je vidljiv i početkom godine kada je boravila u Barceloni kako bi preuzela međunarodnu nagradu Goya na 40. godišnjici ovog prestižnog događaja, gdje je iskoristila govornicu da pošalje poruke mira i solidarnosti sa žrtvama ratnih sukoba širom svijeta.

Aktivizam Susan Sarandon nije stvar novijeg datuma ili trenutnog trenda. Još tokom 1980-ih godina javno se protivila američkoj politici u Centralnoj Americi, posebno u Nikaragvi i El Salvadoru. Godine 1999. uhapšena je tokom protesta u New Yorku nakon što je policija usmrtila nenaoružanog zapadnoafričkog imigranta Amadoua Dialloa, a tokom invazije na Irak 2003. godine bila je jedan od najglasnijih protivnika vojne intervencije pod vođstvom SAD-a.

Njena borba za društvenu pravdu obuhvatala je i podršku radničkim pravima, borbu protiv smrtne kazne, temu kojom se bavio i njen film Dead Man Walking, te neumornu podršku pravima LGBTQ+ zajednice i pokretima za zaštitu životne sredine. Kada su mnogi odabrali šutnju kako bi sačuvali milionske ugovore i naklonost studija, Sarandon je birala javna okupljanja, transparente i ulice.

Ona nije ogorčena žena. Ona je žena sa duboko izgrađenom sviješću i moralnim kompasom koji se ne mijenja ovisno o političkim vjetrovima. Dok proslavlja svoj 80. rođendan, Susan Sarandon ostaje inspiracija, dokaz da umjetnost i društveni angažman mogu i moraju ići ruku pod ruku, bez obzira na cijenu koja se za to plaća.