Pad El Fashera pred očima svijeta pretvorio je taj grad u klaonicu: masovna pogubljenja, bolnice pretvorene u groblja, humanitarna pomoć blokirana

El Fasher je pao, nakon više od godinu i po opsade, grad je prepušten naletima milicija koje su u nekoliko dana ostavile za sobom hiljade mrtvih, stotine tijela u masovnim grobnicama. 

El Fasher je u nekoliko dana postao sinonim za najgore moguće nasilje. Grad koji je imao oko četvrt miliona ljudi ovih dana svjedoči užasnim slikama. Starac kome dječak-vojnik oduzme torbu i hladnokrvno ga ubije, snimci na mobilnim telefonima u kojima uniformisani izvršitelji vode civile s rukama i nogama vezanim i potom ih smaknu, dječak prisiljen da legne pod točkove kamiona, žene obješene za drveće, ljudi ubijani u bolničkim krevetima.

Pad El Fashera desio se nakon duge opsade i blokade humanitarne pomoći, više od 500 dana bez sigurnog i redovnog pristupa hrani, lijekovima i osnovnim uslugama. U takvim uvjetima, svaka promjena vojne dinamike imala je potencijal da eksplodira u talas bespoštednog nasilja. Kada su snage paramilitarnih formacija ušle u grad, mnogi civili nisu imali kamo pobjeći.

Svjedoci s lica mjesta i medicinski radnici govore o prizorima koje je teško opisati. Pacijenti iz bolnice za trudnice i sa pedijatrije završili su ubijeni u svojim posteljama. Bolnice su postale mjesta masovnih likvidacija. Medicinsko osoblje koje je ostalo raditi svjedoči hodnicima zatrpanim tijelima.

Uz fizičku brutalnost, grad je pogodila i strategija prisilnog izgladnjivanja. Godine duge blokade i namjerno blokiranje konvoja hrane ostavili su stanovništvo u stanju akutne pothranjenosti. Djeca mlađa od pet godina u mnogim dijelovima grada pokazuju znakove teške pothranjenosti; bolnički kapaciteti koji su još radili ne mogu podnijeti pritisak. Kada se u takav ranjiv sistem ubaci val ubijanja i pljačke, rezultat je humanitarna katastrofa kakvu je teško pojmiti.

Etnicka dimenzija nasilja u Darfuru nije nova. Napetosti između arapskih milicija i nearapskih, većinski crnih, etničkih grupa poput Fur, Zaghawa i Berti kod mnogih su probudile strahove od ponovnog etničkog čišćenja. Na terenu se, prema onome što opisuju preživjeli, čulo i otvoreno huškanje, prijetnje silovanjem sa ciljem „pravljenja arapskih beba“. Takvi činovi, kombinovani sa masovnim pogubljenjima, ostavljaju jasnu i tragičnu sliku pokušaja brisanja cijele jedne zajednice. Pojednostavljeno, svako ko nije bijel ili nije Arap, jeftina je meta.

Korijeni sukoba u Sudanu leže u složenoj kombinaciji etničkih podjela, borbe za resurse i neuspjeha države da izgradi inkluzivan politički sistem nakon decenija kolonijalizma i diktatura. Nakon sticanja nezavisnosti 1956. godine, Sudan je gotovo stalno bio u stanju unutrašnjeg rata, najprije između sjevera i juga, a kasnije unutar samog sjevera. Sukob u Darfuru iz 2003. godine, koji je svijet tada prepoznao kao genocid, proizveo je milicije poznate kao janjavid, oružane grupe arapskih pastira koje je režim Omara al-Bashira koristio za gušenje pobuna nearapskog stanovništva.

Te iste milicije kasnije su postale jezgro današnjih Snaga za brzu podršku (RSF), koje predvodi general Mohamed Hamdan Dagalo, poznat kao Hemedti. Kada je 2019. srušen dugogodišnji diktator Bashir, mnogi su vjerovali da Sudan ulazi u eru demokratije. No, Hemedti i vojni vođa Abdel Fatah al-Burhan zajednički su 2021. izveli puč kojim su srušili civilnu vladu i prekinuli prijelaz ka demokratskom poretku. Njihov savez se ubrzo raspao, ambicija, novac i kontrola nad bogatim resursima zemlje (zlato, nafta, litij i plodno zemljište) potakli su međusobni rat.

RSF, oslonjen na finansijsku i vojnu podršku iz zaljevskih zemalja, posebno Emirata, ubrzo je preuzeo veći dio zapadnog Sudana, dok se državna vojska povukla u fragmentisane enklave. Današnji sukob tako nije ideološki ni religijski jer sve strane su muslimanske, već borba za vlast, resurse i dominaciju. Njegova brutalnost, međutim, podsjeća na najcrnje poglavlje iz darfurske prošlosti i prijeti da od Sudana napravi državu trajno razorenih zajednica i nepovratno izgubljenog mira.

Nakon pada El Fashira putevi su postali rizični, a izlaz iz grada postao je privilegija onih koji su to mogli platiti. Mnogi su morali prodavati sve, čak i najosnovnije stvari, kao što su madraci, da bi sakupili novac potreban za bijeg. Cijene za izlazak iz opkoljenog područja dosezale su stotine i hiljade dolara, a na svakom kontrolnom punktu prijetila su pljačka i otmice.

Za one koji su uspjeli pobjeći, priča nije završila, čeka ih dug put traženja skloništa u prenatrpanim centrima. Mnogi prelaze u susjedne zemlje gdje su kapaciteti za prihvat već iscrpljeni. U takvom kontekstu, dok institucionalna pomoć i međunarodni kapaciteti ne dopiru, rađa se drugačiji, autohtoni odgovor: solidarnost iznutra. Komšije organizuju improvizovane kuhinje, grupe mladih distribuiraju hranu po ruševinama, a u nekim naseljima formirane su improvizovane „sobe za hitni odgovor“ gdje se pruža prva pomoć, kuha za one koji nemaju šta jesti i pruža osnovna psihološka podrška.