U Banjoj Luci je zamjenik ministra vanjskih poslova Mađarske Levent Mađar izrazio snažnu podršku predsjedniku Republike Srpske (RS) Miloradu Dodiku i građanima RS-a, osudivši Zapad zbog tretmana Bosne i Hercegovine (BiH) kao “pokrajine” u kojoj može nametati svoju volju.

Na konferenciji za novinare nakon sastanka s Dodikom, Mađar je istakao da je BiH suverena zemlja s teškom poviješću, a ne poligon za strane interese, otzvoreno se tako umiješavši u unutrašnje stvari zemnlje u kojoj je gost.

Mađar je kritizirao Zapad zbog podrške sukobu u Ukrajini i poticanja nestabilnosti na Zapadnom Balkanu, upozoravajući na opasnost od novih ratnih sukoba. “Zapad odlučuje o Istočnoj Evropi bez poznavanja historije, a tretiranje Srba u BiH i RS-a kao neprijatelja nije pravedno. Srpski narod je ponosan i ne treba to trpjeti”, poručio je, naglašavajući solidarnost Mađarske i Srbije.

Podsjetio je da je Mađarska udaljena samo 70 kilometara, ističući da se problemi BiH izravno tiču i njih. “Prošlo je vrijeme kada smo samo posmatrači. Protivimo se zapadnim namjerama i potvrđujemo našu podršku narodima BiH”, dodao je.

Nakon skandaloznih izjava mađarskog ministra Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pozvao je na razgovor mađarskog ambasadora u BiH.

Treba podsjetiti da ovo nije prvi sličan istup mađarskih zvaničnika.

Mađarski general Laszlo Sticz je u januaru prošle godine, pred preuzimanje komande nad međunarodnim snagama u BiH, izjavio kako je Bosna i Hercegovina nastala na temeljima Dejtonskog sporazuma i da i dalje treba privrednu, političku i vojnu pomoć kako bi „integrirala“ svoje dijelove (entitete) koji su pretežito nastanjeni Bošnjacima i Hrvatima, odnosno Srbima.

Njegova i današnja izjava ministra vanjskih poslova pokazla je da se radi o separatističkoj, negatorskoj retorici kakvu koristi Milorad Dodik ali i podsjetila na stoljetne napada Mađarske na bosanskohercegovačku državnost.

Ovo su samo neki od dokaza za tu tvrdnju.  

Prema historičaru Vjekoslavu Klaiću, Bosna se prvi put povezuje s ugarskim kraljem za vrijeme Bele II Slijepog (1131.–1141.). Klaić tvrdi da su se bosanski banovi svojevoljno pridružili ugarskoj zajednici, videći savez Hrvata i Srba s Ugarskom kao priliku za obranu od bugarskih prijetnji. Bela II 1135. godine dobiva titulu “kralja Rame”, a na saboru u Ostrogonu svom sinu Ladislavu dodjeljuje čast bosanskog vojvode. Ipak, ovu tezu osporavaju drugi historičari, naglašavajući nedostatak dokaza.

Znčajnu ulogu u učvršćivanju ugarskog utjecaja igrao je Ludovik Anžuvinac (1342.–1382.), jedan od najmoćnijih europskih vladara svog vremena. Njegova vlast prostirala se od Jadrana do Crnog mora, a titule su uključivale kralja Ugarske, Poljske, Dalmacije, Hrvatske i Rame. Godine 1363. Ludovik vodi pohode na Bosnu, opravdavajući ih borbom protiv hereze. Osvaja županije Dubicu, Vrbas i Sanu, a 1355. i 1356. preuzima Omiš i Klis, čime osigurava kontrolu nad unutrašnjošću Hrvatske i zapadnom Bosnom. Sporazum u Đakovu 1357. s Tvrtkom potvrđuje njegovu vlast nad Bosnom, ali uz ustupke zapadnih dijelova do linije Vrbas–Neretva, temeljene na Ludovikovom braku s bosanskom princezom.

Matija Korvin (1458.–1490.), rođen 1443. u obitelji Hunyadi, postaje ključna figura u odnosima s Bosnom tokom osmanske ekspanzije. Okrunjen 1458., Korvin osvaja dijelove Austrije, Češke i Šleske, zaustavljajući Osmanlije nakon pada Bosne 1463. Diplomatski pregovori s bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem u Tolni 1463. imali su za cilj koordiniranu obranu od Osmanskog Carstva. Planirana je tromjesečna mobilizacija ugarske vojske za slučaj napada na Bosnu, no sultan Mehmed II preduhitrio je ove pripreme. Varkom uvjerava Tomaševića u primirje, a Korvina u prijetnju Beogradu, da bi potom osvojio Bosnu i pogubio njenog kralja. Korvin ipak nastavlja jačati utjecaj, osnivajući Jajačku i Srebreničku banovinu kao branik protiv Osmanlija, čime stvara odbrambeni sustav od Beograda do južne Hrvatske.

Žigmund Luksemburški (kralj 1387.–1437., car Svetog Rimskog Carstva od 1433.) vodi šestogodišnju ofenzivu na Bosnu od 1404. do 1410. Njegov vojskovođa Ivan Morović 1404. osvaja Srebrnik, a Pipo Spano 1406. pruža podršku savezniku Ostoji. Žigmund 1408. osvaja Dobor i Maglaj, a 1410. prodire do Srebrenice, privremeno razmišljajući o bosanskoj kruni. Ipak, potvrđuje Ostoju kao kralja, učvršćujući ugarsku kontrolu nad nizom utvrda (Srebrnik, Bobovac, Vranduk). Srebrenica 1410. prelazi pod njegovu vlast putem Hrvoja, ali je ubrzo ustupljena despotu Stefanu Lazareviću nakon rudarske pobune 1411.

Nakon slabljenja Osmanskog Carstva, Berlinski kongres 1878. dodjeljuje Bosnu Austro-Ugarskoj, gdje Mađarska preuzima ključnu ulogu. Mađarski ministar Gyula Andrássy osigurava upravu, a do 1914. u Bosni živi oko 30.000 Mađara. Benjamin Kállay, visoki predstavnik od 1882. do 1903., pokušava stvoriti “bosanstvo” kao političku ideju, suprotstavljajući se nacionalizmima ali njegov projekt propada zbog snažnih srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta te slabe podrške među Bošnjacima.

Mađarski historičar Krisztián Csaplár-Degovics vidi okupaciju Bosne kao mađarski imperijalistički projekt, kojim se težilo prema regionalnoj dominaciji. Kállay, kao teoretičar ovog plana, promiče ideju Mađara kao “istočnog naroda” sposobnog upravljati Bosnom, koristeći “meku moć” poput kulturne propagande. Unatoč tome, nacionalne težnje nadjačavaju njegove napore, a Prvi svjetski rat prekida mađarske ambicije.

Više od stoljeća nakon raspada dualne monarhije, mađarska zvanična politika, islam vidi kao civilizacijsku prijetnju. Vanjska politika Mađarske Balkan smatra ključnim strateškim područjem na kojem se želi nametnuti kao regionalna sila. To čini velikim ulaganjima ali i aktivnim podržavanjem Milorada Dodika pa se čini kako česte špekulacije o snovima Budimpešte o promjeni granica na Balkanu nisu tek naklapanja bez osnova.

Dok je nekada Austro-Ugarska politika težila ujedinjenju Bosne oslanjajući se na Bošnjake, danas Mađarska, koristeći antizapadnu retoriku i klijentelizam, jača svoj utjecaj podržavajući sile koje slabe bosansku državu, što je u duhu historijske politike K und K dualizma, ali s obrnutim ciljevima.