Fudbalska reprezentacija Sirije igra kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo naredne godine; trenutno su treći u grupi sa Japanom, Sjevernom Korejom i Mjanmarom, kojeg su ove sedmice porazili sa 7-0

Da je Sirija pobijedila Kinu u junu 2017. tada bi se kvalifikovala na Svjetsko prvenstvo 2018. ispred Južne Koreje. Bio bi dovoljan samo jedan gol. To se nije dogodilo i umjesto toga otišli su u azijsko doigravanje protiv Australije koju je tada vodio Ange Postecoglou. Pobjeda bi tada značila konačni eliminacijski okršaj protiv Hondurasa s mjestom u Rusiji. Nakon 1-1 kod kuće, u revanšu u Sydneyu ponovo je bilo 1-1. Zatim je u produžetku Tim Cahill zabio svoj drugi udarac glavom na utakmici i to je bilo to.

Bio je to iznimno impresivan niz iz više razloga, a najočitiji je taj što su svoje domaće utakmice igrali u Maleziji zbog sigurnosne situacije u Siriji. Da su protivnici morali putovati u Halep ili Damask na utakmice kvalifikacija, rezultati i krajnji ishod mogli su biti vrlo različiti. Igranje pred gotovo praznim stadionima u jugoistočnoj Aziji nije stvaralo neprijateljsku atmosferu.

Reprezentacija nije igrala službenu utakmicu kod kuće od 2010. Zemlja je iduće godine bila uvučena u građanski rat, s razarajućim učinkom, dok se dugogodišnji diktator Bashar al-Assad borio da ostane na vlasti. Stotine hiljada osoba izgubilo je živote, a milioni su raseljeni. Ali u decembru prošle godine, pobunjeničke grupe pokrenule su iznenadnu ofanzivu i brzo zauzele drugi grad u zemlji, Halep na sjeveru, grad domaćin utakmica reprezentacije prije rata, i sve se promijenilo gotovo preko noći. Al-Assad je pobjegao iz zemlje u Moskvu, okončana je dinastija koja je vladala više od pola stoljeća.

Al-Assad, poput mnogih vođa u historiji, nije bio nesklon upotrijebiti igru ​​kako bi ostatku svijeta predstavio sliku nacije koja se drži zajedno.

Na primjer, u ranijim rundama kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, Sirija je putovala u Singapur u studenom 2015. Na press konferenciji prije utakmice, selektor Fajr Ibrahim i vezni igrač Osama Omari pojavili su se noseći majice s likom Al-Assada. “Ponosni smo jer je naš predsjednik”, odgovorio je Ibrahim na pitanje je li mu rečeno da nosi gornji dio. “Tako ponosan, jer se ovaj čovjek bori protiv svih terorističkih grupa na svijetu; on je najbolji čovjek na svijetu. On nas podržava na svakom koraku, mi takođe igramo za našu zemlju.”

“Kao što se nacija raspala, raspala se i reprezentacija”, rekao je Bernd Stange, sirijski selektor od 2018. do 2019. godine. “Bilo je igrača koji su se borili za određene grupe s oružjem u rukama i drugih koji su se čvrsto protivili vladajućem režimu.”

Godine 2012. napadači Firas Al-Khatib i Omar Al-Somah odlučili su bojkotovati reprezentaciju. Vratili su se do utakmice s Australijom. “Bojim se, bojim se”, rekao je Khatib, sirijski rekorder po broju golova, nekoliko sedmica ranije kada su ga pitali za razlog promjene mišljenja. “Ono što se dogodilo je vrlo komplicirano, ne mogu više govoriti o tim stvarima. To je bolje za mene, bolje za moju zemlju.“

Mnogi su odlazak Al-Assada doživjeli kao olakšanje. Sirijski fudbalski savez takođe je brzo krenuo u obnovu. Objavili su fotografije novog zelenog dresa reprezentacije. Sada su ponovo u kvalifikacijama,

Veće je pitanje može li tim ujediniti podijeljenu naciju i hoće li Sirija početi igrati međunarodne utakmice kod kuće. Prema Windsoru Johnu, generalnom sekretaru Azijske fudbalske konfederacije, to se vjerovatno neće dogoditi 2025. godine. Ne radi se samo o neizvjesnoj sigurnosnoj situaciji, već o činjenici da još uvijek ne postoji stadion koji može ugostiti službene međunarodne utakmice.

Standardi su pali. Mnogi igrači otišli su u inozemstvo kako bi izbjegli služenje vojnog roka ili kako bi pokušali nastaviti zaraditi za život. Novca za one koji su ostali nema. Al-Assad je znao da sport može pomoći ujedinjenju zemlje i ojačati podršku njegovom režimu. Isto je i s novim sirijskim vodstvom. Fudbal su nstavili igrati u proteklih 14 godina, a reprezentacija je pokazala da se može takmičiti s ostatkom kontinenta čak i u jeku građanskog rata. Ako treba doći do nove ere mira i stabilnosti, onda bi u godinama koje dolaze Sirija mogla postati nova sila u azijskom fudbalu. (Izvor: World Soccer)