Sto dana nakon pada režima Bašara al-Asada u martu ove godine, Sirija odiše neočekivanom radošću. Putujući taksijem iz Bejruta prema Damasku, pitam vozača, koji govori malo engleskog: „Ima li sada slobode u Siriji?“ On odgovara s osmijehom: „Sloboda. Sada i zauvijek!“ Na granici, bradati vojnik, nakon kratkog pogleda kroz prozor, srdačno kaže: „Molit ću se za vašu sigurnost.“ Ova toplina iznenađuje, kao da se narod oslobodio teškog lanca nakon više od 50 godina tiranije.

Stigavši u Homs 15. marta, na godišnjicu revolucije iz 2011. godine, osjećam puls pobjede. Grad, u kojem sam proveo nekoliko sedmica 2012. tokom eskalacije građanskog rata, sada slavi. Susrećem Omara Telaouija, aktivistu koga poznajem iz tog doba. Njegov glas, nekada prisutan u snimkama užasa, sada zrači entuzijazmom.

Za iftar, dok jedemo tradicionalne ramazanske obroke, priča mi o bijegu u Talbiseh, skrivanju s porodicom tokom pet godina, borbi u Idlibu i otvaranju radnje za popravak uređaja. „Približio sam se Bogu kako bih bio spreman za smrt,“ kaže, dok mu idealizam ostaje netaknut, iako obilježen pobožnošću.

Na Trgu sata, mjestu prvih masovnih protesta 2011. godine, kada je režim pucao na demonstrante, sada vlada svečana atmosfera. Porodice se okupljaju, mašu zastavama revolucije – starom sirijskom zastavom prije Baasističkog režima. Pjesme revolucije odjekuju iz zvučnika, a muškarci plešu u krugovima, isprepletenih ramena. Žene, neke s otkrivenom kosom, druge pod bijelim velovima, jednako su oduševljene.

Obeïda Arnaout, bivši glasnogovornik Hayat Tahrir al-Chama (HTC), čita govor predsjednika Ahmeda al-Share, odajući počast mučenicima Homsa: „O, Homse, uvijek ćemo pamtiti kako si glasno zahtijevao slobodu!“ Vatromet obasjava nebo crvenim, zelenim i žutim odsjajima. S vrha trgovačkog centra promatram masu uz novinare i vojnike. Moawiya, bivši revolucionar iz Damaska, začuđeno primjećuje snajperiste koji štite skup: „Nikad nisam mislio da ću vidjeti snajperiste kako čuvaju demonstracije.“

Ranije tog dana obišli smo revolucionarne četvrti Homsa – Baba Amr, Khaldiye, Bayada – kroz koje sam putovao 2012. s aktivistima i borcima Slobodne sirijske vojske. Tada su bile pod stalnom paljbom, ali relativno očuvane. Danas su ove radničke sunitske četvrti hrpe ruševina, žrtve uništenja od strane režima, Rusije i Irana. Kilometri zgrada su sravnjeni – goli betonski kosturi, razbijeni projektilima, bombama i bačvama eksploziva bacanim iz helikoptera. Nakon predaje i evakuacije boraca u Idlib, kompanije povezane s Asadovom 4. divizijom, koju je vodio njegov brat Maher, opljačkale su sve: namještaj, uređaje, vrata, prozore, električne instalacije, čak i metalne grede iz krovova. Milioni su nekada živjeli ovdje, ali samo nekolicina se vratila. Među ruševinama naziru se znakovi života: balkon s kaktusima, prozor prekriven pokrivačem, zidovi od betonskih blokova. Ovo je druga Sirija, gdje se očaj i mržnja sukobljavaju s nadom.

U Bayadi susrećem dječaka od 11 ili 12 godina koji prijeti štapom drugaru. Kad ga blago prekorim, govoreći da u slobodnoj Siriji nema razloga za borbu, on energično uzvraća: „Još uvijek ima Alavita koji pokušavaju ući u naše četvrti!“ Fidaa al-Horani, disidentica koja je pobjegla u Francusku nakon tri godine zatvora, upozorava: „Vremenska bomba u Siriji su svi oni koje je režim mučio posljednjih 50 godina.“ Ove riječi odjekuju dok promatram razorene ulice, svjesna dubokih podjela koje i dalje prijete miru.

Napetosti između zajednica eskalirale su šestog marta, kada su „fouloul al-Nizam“ – ostaci režima – pokrenuli napade na obali, alavitskom uporištu. Nakon masakra sigurnosne patrole od 16 ljudi, pobunjenici su uzvratili, ali nekontrolirane grupe napale su alavitske civile, uzrokujući preko 1.000 žrtava. Snimke poniženja i ubistava preplavile su društvene mreže, objavljivane čak i od strane napadača, opijenih osvetom. Vlada, iznenađena, kasnila je s reakcijom. Tek osmog marta Al-Shara je naredio zaštitu Alavita i humano postupanje s zarobljenicima. U Mezzehu, u Damasku, izjavio je: „Znam da možemo živjeti zajedno i postići društveni mir.“ Formirana je komisija od sedam sudija, uključujući jednog Alavita, za istraživanje zločina, ali povjerenje manjina u tranziciju ostaje narušeno.

U Homsu, vlasti su spriječile širenje nasilja. Volonteri poput Amira Abdela Baqija, novinara koji je pratio revoluciju, snimaju alavitske četvrti kako bi opovrgli glasine o napadima. U jednoj snimci iz Baba Amra, Amir pokazuje stanovnike kako mirno piju čaj, smirujući strahove Alavita.

Omar Telaoui pokušava sarađivati s muhtarom Zahre, alavitske četvrti, ali nailazi na otpor. Moustafa al-Abboud izbjegava pitanja o skrivenom oružju ili masovnim grobnicama, frustrirajući Omara: „Ovaj čovjek laže. Duboko nas je razočarao.“ Omarova potraga za istinom o nestalim rođacima odražava bol koju dijele mnogi Sirijci, čije rane još nisu zacijelile.

Starija generacija disidenata, poput Abu Alija Saleha, Alavita koji je proveo 12 godina u samici pod Hafezom al-Asadom, vodi Inicijativu za građanski mir (CPI). Oni rješavaju sporove, poput onog u Wouroudu, gdje se sunitske izbjeglice bore za povrat zemlje koju su režimske milicije pretvorile u stambene blokove. Abu Ali naglašava: „Bez tranzicijske pravde neće biti mira.“ Alavitske zajednice traže bezuslovnu amnestiju, ali on upozorava: „Amnestija bez pravde vodi u prazno. Ne možemo zaboraviti prava žrtava.“ Maan Saleh, alavitski advokat, žali što vlasti ne prioriziraju pravdu: „Umjesto pravde, imamo osvetu, a to širi strah.“

Obeïda Arnaout, u bivšem uredu Baasističke stranke, priznaje problem: „Narod nije žedan krvi, ali ne može zaboraviti masakre. Pravda je ključna.“ Vlada objavljuje imena uhapšenih zločinaca na Telegramu, ali nedostaju profesionalni timovi i resursi. Korupcija u pravosuđu pod Asadom, gdje su se presude kupovale novcem, dodatno otežava proces. Pitanje odšteta za uništene domove, posebno hiljade oduzetih kuća, ostaje neriješeno. Arnaout priznaje: „Nedostaju nam finansijski i ljudski resursi, ali sigurnost zajednica je trenutni prioritet.“

Pitanje pravde povezano je s izgradnjom države. Amjad Kallas, dugogodišnji disident, pita: „Kakvu ćemo državu imati? Koji zakon?“ Strah od islamističkog zaokreta prisutan je zbog prošlosti HTC-a i Al-Nusre, koju je Al-Shara vodio pod pseudonimom Abu Mohamed al-Jolani. No, Osama al-Hussein, bivši čelnik vijeća u Saraqibu, tvrdi da se HTC promijenio od 2020., postavši pragmatičan nakon sporazuma iz Astane. Al-Shara je uklonio radikalne saradnike, a ključni ministri – Anas Khattab, Abu Qasra i Chibani – smatraju se sposobnima za upravljanje.

Ustavna deklaracija izazvala je zabrinutost člankom koji islamističko pravo proglašava glavnim izvorom zakonodavstva, što je izazvalo kritike u Evropi. Ipak, Abu Hanin, bivši aktivista iz Baba Amra, smatra da sekularizam u Siriji nije izvediv, ali ni ekstremizam: „Shara to dobro razumije.“

Veća opasnost je diktatorski zaokret. Ustav daje predsjedniku ogromne ovlasti – imenuje potpredsjednike, vladu, članove Vrhovnog suda i trećinu parlamenta. Abu Ali Saleh gorko primjećuje: „Samo nedostaje da imenuje narod.“ Aktivisti ipak daju Al-Shari priliku, svjesni da je kraj 53-godišnjeg autoritarizma ogroman korak.

U Maluli, kršćanskom selu 60 kilometara od Damaska, gdje se govori aramejski, susrećem Abu al-Baru, aktivistu iz Baba Amra. Pokazuje mi fotografije s novinarima ranjenim 2012. godine, prisjećajući se dana kada je preživio napad koji je ubio Marie Colvin i Remija Ochlika. Na rastanku, šaljivo kaže: „Vrati se za sljedeću revoluciju!“ Kad pitam protiv koga, njegovo lice potamni: „Neću ti reći. Ali bit ćemo spremni.“

Sirija je na raskršću. Radost slobode bori se s ranama prošlosti. Bez pravde i pomirenja, prijeti opasnost od novih sukoba. Ipak, ljudi poput Omara, Abu Alija i Amira pokazuju odlučnost da izgrade bolju budućnost. Al-Shara i njegova vlada imaju priliku, ali vrijeme ističe. Homs, kao ogledalo Sirije, testira hoće li zemlja pronaći mir ili skliznuti u novi haos.

Jonathan Littell je novelist, esejista i humanitarac, autor nagrađivanog romana “The Kindly Ones” i knjige “The Homs Notebooks”; ovo je skraćena verzije njegove reportaže koju je objavio El Pais.