Masivni drveni stub jednostavne, ali čvrste obrade, prilagođen teškim vremenskim uvjetima i starom načinu obilježavanja mezarja. Vrtložni znak sa četiri povijena kraka i rozeta podsjećaju na motive koje je Šefik Bešlagić na stećcima nazivao virovitim rozetama. Poveznica je ikonografska; značenje ovog ureza ostaje neutvrđeno. Ime umrlog i vrijeme podizanja nišana nisu poznati.

Drveni nišan iz Ponjevića kod Cazina izuzetno je rijedak i vrijedan spomenik tradicionalne krajiške sepulkralne baštine. Fotografisao ga je Faruk Ibrahimpašić 2000. godine u haremu lokalne džamije, a svjedoči o tradiciji izrade drvenih nadgrobnih spomenika u Bosanskoj Krajini koja je danas gotovo iščezla.

Masivni drveni stub jednostavne, ali čvrste obrade, prilagođen teškim vremenskim uvjetima i starom načinu obilježavanja mezarja. Vrtložni znak sa četiri povijena kraka i rozeta podsjećaju na motive koje je Šefik Bešlagić na stećcima nazivao virovitim rozetama. Poveznica je ikonografska; značenje ovog ureza ostaje neutvrđeno. Ime umrlog i vrijeme podizanja nišana nisu poznati.

Geometrijski krug na jednoj strani koji podsjeća na srednjovjekovne bosanske motive sa stećaka. Tradicionalni motiv točka ili kola sudbine (nebeski svod) urezan na susjednoj strani nišana. Pažljivo izrezbareni višelistni krugovi koji spajaju autohtonu bosansku simboliku i lokalni obrt.

Motiv na drvenom nišanu iz Ponjevića otvara veliko pitanje: koliko je srednjovjekovne Bosne nastavilo živjeti u krajiškim nišanima?

Historičar Adnan Muftarević utvrdio je da u Sarajevu postoje također drveni nišani iz 17 stoljeća. On prenosi legendu o sarajevskom divan katib hadži Hajdar efendiji, alimu čiji su nišani bili polaćeni ili su sijetlili u maraku.

“Nakon njegove smrti mu je napravljeno turbe sa nišanima, koje je Eugen Savojski, u svom krvavom pohodu na Bosnu i Sarajevo, ukrao i odnio u Beč. Legenda kaže da su ti nišani bili od zlata. Druga legenda kaže da ti nišani sjaje u mraku. Ne znamo pouzdano o čemu se tačno radi. Možda su samo harfovi (slova) na nišanima bili pozlaćeni. Možda je bio pozlaćen turban nad njima. A, možda i ono što meni pada na pamet, nakon istraživanja ove ličnosti, da su, možda, izrađeni od kamena selenita koji ima ‘sposobnost’ da svijetli u mraku. Ovo je vrlo moguće jer je Hajdar efendija, koji je bio dosta imućan, nakon obavljenog hadža, boravio u Egiptu gdje ovaj kamen (mineral) ima naziv ‘istočni alabaster’ ili ‘egipatski kamen’. Naziva se još i ‘mjesečevim poljupcem’ zbog svog sjaja. Možda ga je donio sa svog puta, možda i nije, ali ostaje činjenica da su, nakon krađe njegovih nišana, izrađeni novi od drveta i to su jedini nišani od drveta iz 17. stoljeća kod nas”, navodi Muftarvić.

Krajiški muslimanski nišani svakako su jedna od posebnosti ovog kraja u odnosu na ostale krajeve Bosne, kao zaseban dio kulturno-historijskog i graditeljskog naslijeđa. Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju.

Pored toga što predstavljaju značajan dio kulture i identiteta ovdašnjeg stanovništva, ovi kameni spomenici izvor su dragocjenih podataka i prefinjenih napisa, zbog čega ih se često naziva kamenim bibliotekama ili arhivima na otvorenom. Osim podataka o umrlom, oni svjedoče o višestoljetnoj pismenosti i bogatoj klesarskoj tradiciji, kao i o psihologiji krajiškog čovjeka koju možemo čitati s njihovih motiva i ukrasa. Različitost u obliku i veličini nišana svjedoči o kontinuitetu poštovanja običnog svijeta prema najhrabrijim, najumnijim, najuglednijim i najimućnijim Krajišnicima, pored čijih su kaburova i podignuti najreprezentativniji primjerci. Najveći broj monumentalnih krajiških nišana nalazi se u starim džematskim mezarjima. Zbog tradicije velikog broja porodičnih mezarja, ovi lijepi primjerci nišana mogu se sresti na stotinama lokacija, pored gradskih i seoskih džamija, uz glavne i sporedne puteve, pored seoskih naselja, ali i svega nekoliko metara od kuća. Najljepši i najočuvaniji primjerci nalaze se u privatnom mezarju porodice Kajtezović kod Cazina, koji su još 2006. godine proglašeni nacionalnim spomenikom.

Krajiški nišani građeni su od kamena bihacita, koji može biti mehak, tvrd i pretvrd. Međutim, nakon iskopa, dok posjeduje majdansku vlagu, mehak je i podesan za oblikovanje nišana, a s vremenom postaje sve tvrđi i vrlo otporan. Kroz nekoliko godina nišan od bihacita dobije prirodnu patinu i plastičnost reljefa koja doprinosi njegovoj dugovječnosti. Tek se tada zaokruži priča o nišanu, čime on svojom sivom bojom saživi s pejzažom koji ga okružuje, simbolizirajući sponu između ovozemaljskog i onozemaljskog svijeta.

U austrougarsko doba kamen bihacit dobio je naziv po gradu Bihaću, u čijoj se okolici nalaze velike zalihe ove vrste sedimentne stijene. Osim za izradu nišana, koristi se i kao građevinski dekorativni materijal, u primijenjenoj umjetnosti, a posebno je značajan za pokretanje kolonije skulptura na . Potvrda kvaliteta bihacita jesu i brojne monumentalne građevine širom Austro-Ugarske koje su izgrađene od njega, poput Bečke opere, Parlamenta u Budimpešti i drugih građevina u Italiji, Njemačkoj i sl. Munara džamije Fethije u Bihaću također je ozidana od kamena bihacita.