Historija nas uči da se eskalacija ne dešava preko noći, već kroz niz naizgled sitnih, ali konstantnih poteza postepene eskalacije kojima se pomjera “granica mogućeg” a koji se minimiziraju sve dok ne bude prekasno za reakciju. Dok neki upozoravaju na ozbiljnost situacije, drugi pametuju o “stvaranju nepotrebne panike”.

Nakon što je Milorad Dodik potpisao ukaze o proglašenju zakona o zabrani djelovanja Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, SIPA-e i VSTV BiH u ovom entitetu, čime je ne samo izvršio čin državnog udara već i prekršio Daytonski mirovni sporazum, institucije koje kontroliše preko svojih kadrova, kako entitetske tako i državne, počele su i da ih sprovode.

Prvo se pojavila informacija da je MUP RS-a zatražio od uposlenika ureda državne policijske agencije SIPA-e u Banjaluci da odmah napuste prostorije. Ova informacija je izazvala pravu salvu brunih reakcija koje su ubrzo zamjenjene umirujućim narativima kako MUP RS-a nije eto preuzeo regionalni ured SIPA-e već su samo nadređeni u SIPA-i saopštili uposlenicima da napuste zgradu te idu kući.

Oglasio se i Dodikov direktor SIPA-e, Darko Ćulum, sa izjavama da “nema mjesta panici” jer je dobio tek “neke pisane zahtjeve iz MUP-a RS”. Zahtjeve po kojima je naravno postupio šaljući uposlenike kućama!

A to je mnogo gore od upada jedinica MUP-a RS jer pokazuje da Dodik nema potrebe angažovati MUP RS-a da nasilno preuzima urede državne sigurnosne agencije u RS-u jer preko njenog direktora de facto upravlja sa njom pa tako jednostavno može narediti njeno raspuštanje na prostoru manjeg bh. entiteta.

I umjesto da takva situacija dodatno prepadne sarajevsku politiku, medije i javnost ona je ironično dovela do neke vrste olakšanja jer, kako piše jedan od tih medija: “Potvrđeno je da su nadređeni zaposlenicima saopštili da napuste zgradu. No, nije bilo nikakvih incidenata i MUP RS-a nije preuzeo kontrolu nad zgradom” kao da su suština problema incidenti ili zgrade a ne činjenica da Dodik šalje kućama uposlenike državnih agencija čima ih praktično raspušta na prostoru manjeg bh. entiteta.

Usvajanje ovakvog umirujućeg narativa kako je najvažniji “izostanak incidenata” dok se istovremeno javno i otvoreno sprovodi secesija je na liniji krajnjeg cilja velikosrpske politike – “mirnog razlaza”.

Dodikov algoritam secesije je jednostavan, država Bosna i Hercegovina se na prostoru manjeg bh. entieta ukida instituciju po instituciju a Dodikovi kadrovi nastavljaju da sjede u tim istim instiucijama kako bi onemogućili njihov rad na zaustavljanju secesije. U tom kontekstu treba posmatrati i izjave Darke Ćuluma o “nekim pisanim zahtjevima” i uopšte slanju umirujućih narativa kojima se pokušava neutralisati ozbiljnost situacije te anestetizirati javnost.

Takav scenario vrlo neprijatno podsjeća na proljeće 1992. godine, kada se centar države tješio da time da je bezvlašće i nasilje ograničeno na njenu periferiju i dok su sarajevski mediji pozivali na smirenost i umanjivali značaj eskalirajuće secesionističke agresije. Kao i tada, i danas se pokušava amortizirati ozbiljnost velikosrpskih secesionističkih poteza tvrdnjama da nije došlo do preuzimanja ureda državnih sigurnosnih agencije već da su “uposlenici ranije otišli kući”. Očigledno je su aktivirani propagandni mehanizmi čija je svrha uspavljivanje javnosti i kupovina vremena za secesioniste.

Sve ovo smo mi jednom već preživjeli.

Kada je svojevremeno “naša” JNA, uz pomoć srpskih paravojnih formacija, počela sa brutalnim napadima na bosanske i hercegovačke gradove, mnogi su se još uvijek nadali da će “međunarodna zajednica nešto učiniti”. To je bilo naročito izraženo u Sarajevu – dok su srpske snage postavljale artiljeriju na okolna brda, mnogi “sarajevski” mediji su minimizirali ozbiljnost situacije, običan svijet je i dalje izlazio u kafiće, a većina je ismijavala svakoga ko je pokušao upozoriti i na opasnost. Tek kada su prve granate počele padati na centar grada, nestale su iluzije.

Sada se ponavlja dobro poznati obrazac čekanja – reakcije institucija koje “moraju djelovati”, mada one to ne čine jer njima upravljaju Dodikovi kadrovi pa stoga uvijek ostaju nekoliko koraka iza Dodikovih poteza. Čekanje na “pravnu državu” koja se nikako da se probudi, a kamoli da se probudi na vrijeme, postalo je standardna procedura u Bosni i Hercegovini. Svaki novi Dodikov udar dočeka se s prvo sa nevjericom, potom relativizacijom, a zatim dugotrajnim fantastičnim “analizama i strategijama” koje se na kraju opet svode na paralizu i čekanje.

Ovakav razvoj situacije još jednom pokazuje da državotvorne snage nisu naučile lekcije iz prošlosti. Historija nas uči da se eskalacija ne dešava preko noći, već kroz niz naizgled sitnih, ali konstantnih poteza postepene eskalacije kojima se pomjera “granica mogućeg” a koji se minimiziraju sve dok ne bude prekasno za reakciju. Dok neki upozoravaju na ozbiljnost situacije, drugi pametuju o “stvaranju nepotrebne panike”. Iz vlastitog iskustva znamo ko će na kraju biti u pravu.