Nekadašnji režim je radnike prikazivao kao nositelje vlasti, a Prvi maj kao potvrdu postignutog “bratstva i jedinstva”. S tim je narativom nestala i potreba za kritikom

U svijetu koji se sve više okreće bještačkoj inteligenciji, fleksibilnim radnim satima, aplikacijama koje upravljaju dostavama i nevidljivim radnicima čiji identitet zamjenjuju algoritmi, Prvi maj—Međunarodni praznik rada— je svojevrsni lakmus test društvene savjesti i ogledalo našeg odnosa prema onima koji svakodnevno, često nevidljivo, pokreću svijet.

Iako je Prvi maj globalno priznat kao dan borbe za radnička prava, njegova domovina, paradoksalno, ne slavi ga tog dana. Sjedinjene Američke Države, gdje je krvavo ugušen štrajk radnika u Chicagu 1886. godine, dan kada su tražili osnovno ljudsko pravo—osmosatno radno vrijeme—obilježavaju Dan rada u septembru. Ta je zamjena bila politički kalkulirana: kako bi se ugušile veze s anarhizmom, komunizmom i radikalnim sindikalizmom, koje su vlasti doživljavale kao prijetnju društvenom poretku.

U Evropi, s druge strane, Prvi maj nosi snažnu simboliku. On je dan kada radnici, sindikati i progresivne snage izlaze na ulice kako bi podsjetili na povijesne žrtve borbe za radnička prava, ali i ukazali na aktualne nepravde. No, u bivšim socijalističkim državama poput naše, Prvi maj godinama je bio lišen subverzivnog naboja. Umjesto protesta i zahtjeva, dominirali su roštilji, parada vojske, organizirani izleti i praznično raspoloženje.

Nekadašnji režim je radnike prikazivao kao nositelje vlasti, a Prvi maj kao potvrdu postignutog “bratstva i jedinstva”. S tim je narativom nestala i potreba za kritikom. Danas, u liberalnim demokratijama koje su naslijedile tu tradiciju, radnici ponovo nemaju glas.

Upravo zato je važno vratiti značaj ovom danu. Prvi maj nije samo historijska referenca. On je dan kada bi se mediji, institucije i društvo u cjelini trebali zapitati: koliko vrijedimo rad? Koliko cijenimo one koji čiste naše ulice, njeguju naše starije, slažu police u supermarketima, voze autobuse, prerađuju meso, dostavljaju hranu?

Pandemija COVID-19 brutalno je ogolila hijerarhiju društvenih vrijednosti. Herojima su proglašeni medicinski radnici, trgovci, vozači, dostavljači—oni čiji je rad desetljećima bio zanemarivan, slabo plaćen, često nesiguran.

U eri inflacije, radnici diljem svijeta suočavaju se s novim izazovima. Od štrajkova vozača Amazonovih dostavljača u SAD-u, do protesta rudara u Južnoj Americi, pa sve do šutnje radnika na Balkanu, borba za dostojanstveni rad još uvijek traje.

Nije to nostalgija za prošlim režimima, nego poziv na svjesno društveno prepoznavanje da bez pošteno plaćenog rada nema ni održive demokratije ni zdrave sekonomije.

Prvi maj je, dakle, mnogo više od produženog vikenda i roštilja. On je dan kada se prisjećamo da prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo nisu darovana, nego izborena – često krvlju i žrtvom.