Papa Franjo piše o “vjetru Duha koji ruši zidove”. No, dok Vatikan puše u jedra transparentnosti, lokalne crkvene strukture u Hrvatskoj suočene su sa slučajevima zlostavljanja poput onih u Hvarskoj biskupiji. Potpuna magla šutnje, a pojavila se i tzv. Bijela kutija, koja pokazuje koliko je Crkva rastrgana između želje za oprostom i straha od priznanja za svećenička zlostavljanja, pedofiliju i korupciju. Možda je vrijeme da se prestane čekati smrt zlostavljača da bi se progovorilo. Jer svaka šutnja samo produbljuje rane. A pitanje ostaje – koliko još bijelih kutija leži skriveno, čekajući da budu otvorene?

“Sve je ovdje unutra,” rekao je Benedikt XVI. pružajući papi Franji bijelu kutiju, “scatola bianca”, punu dokumenata o najtežim i najbolnijim situacijama u Crkvi. Kutija je sadržavala tajne koje su godinama tinjale u sjeni Vatikana – slučajevi zlostavljanja, korupcija, propusti. Papa Franjo odlučio je ne čekati svoju smrt da otvori ovu Pandorinu kutiju. Umjesto toga, istinu je odlučio podijeliti sa svijetom, kako piše najnoviji sedmični list Express. No što kad se mračne tajne iz bijele kutije ne tiču samo Vatikana, već otkrivaju obrasce koji sežu do malenih biskupija u Hrvatskoj?

Sedam godina tišine: Hvarska biskupija i slučajevi koji su čekali smrt optuženih

Dvije žrtve, dva svećenika, sedam godina šutnje. Prijave protiv Josipa Jelinčića i Marija Zelanovića stigle su 2018. godine. Oba svećenika optužena su za zlostavljanje maloljetnika. Ali Hvarska biskupija šutjela je sve dok nisu preminuli. Tek nakon smrti Marija Zelanovića u siječnju 2025., biskupija je objavila priopćenje, izražavajući “duboko žaljenje” i tražeći oprost, piše dnevni list 24 sata. U priopćenju su naveli:

“Kanonsku kaznu izvršavao je do smrti, a civilni kazneni proces do smrti nije završen. Iskreno molimo za oprost one koji su proživljavali, a još i danas proživljavaju teške boli i patnje uzrokovane zlostavljanjem u Crkvi.”

No isprike su došle prekasno. “Crkvi u Hrvatskoj još nije jasno da treba prevenirati, a ne reagirati tek nakon smrti optuženih,” upozorava teologinja Ana Raffai.

“Žrtve pate u tišini, a pitanje zapovjedne odgovornosti ostaje netaknuto.”

Sociolog Ivica Maštruko dodaje: “Isprike su važne, ali ne smiju biti posthumne. To je bijeg od odgovornosti.”

Kad kutija progovori: Što skriva Vatikan?

Dok se u Hrvatskoj slučajevi objavljuju tek kad počinitelji preminu, Vatikan, predvođen papom Franjom, otvara se istini. U svojoj knjizi Nadaj se, papa Franjo piše o trenutku kad mu je Benedikt XVI. predao bijelu kutiju, što detaljno opisuje Express u svom izvještaju:

“Dokumenti s najtežim i najbolnijim situacijama, zloporabama, slučajevima korupcije, mrak, nedjela. Sad si ti na redu…”

Knjiga, koja izlazi istodobno u 80 zemalja, otkriva da je Crkva na globalnoj razini platila stotine milijuna dolara u nagodbama sa žrtvama. Ali može li se novcem kupiti izgubljeno povjerenje? Papa Franjo piše:

“Pedofilske žrtve Crkve nisu mrlja, već duboka rana koju treba sustavno liječiti. Crkva to duguje žrtvama.”

I dok Vatikan priznaje grijehe i pokušava otvoriti prozore i vrata istine, pitanje ostaje: Zašto lokalne biskupije, poput one u Hvaru, i dalje biraju šutnju? Zašto tek smrt razvezuje jezike?

Obrazac šutnje

Fenomen zataškavanja nije nov. No slučajevi iz Hrvatske pokazuju duboku ukorijenjenost obrasca – čekanje da smrt zatvori vrata odgovornosti. Papa Franjo u svojoj knjizi naziva to “prokletstvom da je sve uvijek isto”. Reforma, kaže, nailazi na otpore. Ali kako se promjena može očekivati kad se u pastirskom pismu Hvarske biskupije tvrdi:

“Ovi slučajevi ne zahtijevaju od nas da preuzmemo odgovornost za zlodjela preminulih, nego da molimo za oprost.”

Sociolog Maštruko ističe kontrast s Njemačkom, gdje je materijalna odšteta standard. U Hrvatskoj? Šutnja i molbe za oprost. “To je poput dima koji skriva vatru,” kaže Raffai. “Molitva bez odgovornosti je prazna riječ.”