Na današnji dan 1944. godine američki bombarderi vraćali se iznad Mostara u Italiji, jedan od njih je oboren i pao je u plamenu na sklonište u naselju Panjevina; poginulo je svih sedam članova posade i 24 izbjeglih u skloništu a o njihovoj sudbini saznalo se iz istraživačkog rada mostarskog hroničara Ahmeta Kurta  

Na današnji dan 1944. godine američki bombarderi vraćali se iznad Mostara u Italiji, jedan od njih je oboren i pao je u plamenu na sklonište u naselju Panjevina, poginulo je svih sedam članova posade i 24 izbjgela u skloništu a o njihovoj sudbini saznalo se iz isgtraživačkog rada mostarskog hroničara Ahmeta Kurta  

U ponedjeljak 17. aprila 1944. godine (drugi dan pravoslavnog Uskrsa) u 14 : 20 sati preko dvije stotine bombardera tipa B-24, Liberator i B-17 vraćalo se u svoje baze razbacane po poljima i vinogradima u okolini italijanskog grada Foggia.

Već drugi dan za redom bombardovali su mostove, željeznička i lučka postrojenja u Beogradu i Zemunu. Dan ranije su trebali bombardovati Ploešti u Rumuniji, ali su zbog oblačnosti svoje bombe izbacili na alternativni cilj- vojna postrojenja u Beogradu. Pri tom je poginulo mnogo civila.

U ponedjeljak je nebo bilo bez ijednog oblačka i avioni su se na povratku iznad Mostara već bili spustili na visinu od 4.000 metara, pripremajući se za ateriranje u svoje baze do kojih je još ostalo 40-tak minuta leta. Za komandama svog aviona B-24 sa nazivom Honey Chile sjedio je iskusni 27-godišnji potporučnik James Price. Njegova 21. bombarderska misija upravo se bližila kraju.

Na sjedištu kopilota sjedio je, također potporučnik, novajlija Alexander Muszynski. Honey Chile ili avion sa ID-brojem 4129220, kako se bombarder zvanično nazivao u dokumentima, pripadao je 725. eskadrili 451. bombarderske grupe koja je bila stacionirana u bazi Castelluccio, pet kilometara južno od grada Foggia.

U isto vrijeme u Mostaru su se oglasile sirene za protivavionsku uzbunu, te je narod, uglavnom žene sa djecom, požurio prema skloništima. U toku bombardovanja Mostara 14. januara 1944. godine, kada je poginuo najveći broj građana, sirene za uzbunu su se oglasile kad je napad već počeo. Poslije toga se sistem osmatranja poboljšao, a u Mostaru je uređeno više skloništa od kojih su neka izgrađena uz angažovanje organizacije Todt. To su bili iskopani rovovi sa pokrovom od željezne i drvene građe preko kojih je nasut sloj zemlje debljine 50-70 cm.

Tako je na Carini (dio grada) u donjem haremu (na mjestu današnje benzinske pumpe kod zgrade „Bejrut“) uređen jedan takav rov za sklanjanje ljudi. Sličan je napravljen u Bjelušinama i na Panjevini. U Vukodolu je napravljeno betonsko sklonište. Slično, dosta jako sklonište, je izgrađeno na desnoj obali Neretve u Čerkića baštama, južno od Carinskog mosta. Na tom skloništu, kojem se pristupalo iz današnje Šantićeve ulice, poslije završetka Drugog svjetskog rata izgrađen je prvi dječji vrtić.

Na Musali u parku kod hotela Neretva bio je ulaz u podzemno sklonište koje se nalazilo ispod kuće advokata Mandića. Drugi izlaz iz ovog prostora je bio na obali rijeke, sjeverno od spoemenutog hotela. Malo sjevernije, preko puta zgrade Mikanovina, u današnjoj Lacinoj ulici, ispod Prpića kuće, nalazilo se drugo sklonište uređeno ispod neretvanskih pećina. Preko puta Sjevernog logora, u Čukovcu, kod napuštene kuće jevrejske porodice Danon, Asim Pajić je uz naknadu iskopao sklonište.

Na mjestu današnje Četvrte osnovne škole na Mazoljicama ljudi su tražili zaklon ispod postojeće pećine. Na zvuk sirene 17. aprila 1944. godine 24 osobe iz sedam porodica iz ulice/sokaka Panjevina (današnja ulica Lea Petrovića, a ranije Lea Bruka) su krenule prema skloništu koje je bilo iskopano u bašči vlasnice Srećke Galić.

Iz kuće porodice Čadra sa današnjeg broja 28 u sklonište su sa svojom djecom otišle dvije nevjeste iz porodice Čadra, obje 22-godišnjakinje i rodice iz okoline Gacka iz porodica Krvavac i Dilić, Sevleta i Ziba. Ziba je u naramku nosila svoje jedino dijete, petomjesečnog sina Faruka. Njegovog oca i Zibinog muža Zulfu godinu dana ranije Nijemci su uhvatili i poslali na prisilni rad u Treći rajh.

Druga nevjesta, Sevleta, je povela svoju dvogodišnju kći Fadilu i jednako staru kćerku muževljevog brata Saliha, Muberu. Sevletina starija kći, četverogodišnja Emina, nije htjela ići u sklonište, pa je ostala radije u kući sa nenom Mejrom, očevom 66-godišnjom majkom. Iz obližnje kuće u kojoj je živjelo više porodica u sklonište je otišla 28-godišnja Hanifa Lalić. Uz nju su sjela njena djeca, šestogodišnja Sabina i trogodišnji Sabin, dok je u povoju Hanifa držala treće dijete, petomjesečnog sina Aliju.

Hanifa je bila rodom iz Ljubuškog, iz porodice Osmić, a u Mostaru se 13. septembra 1938. godine vjenčala sa šest godina starijim Šućrijom, radnikom na Željeznici. Sa njima je bila i Hanifina majka Habiba. Kraj njih bila i 31-godišnja Marica Ljeljo sa šestogodišnjim sinom Stjepanom i četverogodišnjom kćerkom Ružicom.

Iz kuće sa današnjim brojem 17 u sklonište koje je bilo udaljeno svega desetak metara ušla je sedmeročlana familija Švorcan. Otac Pero je bio rodom od Gacka, a radio je kao službenik na Željezničkoj stanici u Mostaru, gdje je 1933. godine upoznao i oženio djevojku Anku iz Vukodola, kći Stjepana Miličevića. U miraz Anka je dobila kuću u sokaku Panjevina. Sa njima u skloništu su sjedila njihova djeca: desetogodišnja Milojka, osmogodišnji Savo, šestogodišnji Nedeljko, četvorogodišnja Radmila i trogodišnja Mara.

Godine 1941. ustaške vlasti su protjerale porodicu Švorcan u Srbiju, ali su oni došli nazad u Mostar dva mjeseca prije svoje pogibije. Iz kuće na broju 15 u sklonište je došla 34-godišnja Aiša Škaljić, rođena u porodici Bijedić na Aladinićima, sa 14 godina starom kćerkom Šemsom. Kući su ostali muž Mustafa i šestogodišnja kći Najla.

U trenutku vazdušne uzbune na Panjevini se zatekao i 11-godišnji Miralem Brkan, sin Muhameda i Hatidže sa Kovačnica (ulica M. Gupca 161), te se i on sklonio u rov. Ukupno se u skloništu nalazilo 25 osoba od kojih je preživio samo petomjesečni dječačić.

U istoj visini između američkih aviona pojavili su se crni oblačići dima koji nastaju prilikom eksplodiranja protivavionskih granata. Da bi izbjegli gelere, piloti svih aviona su dodali gas i krenuli u penjanje pod najvećim mogućim uglom, ali bombarder Honey Chile nije imao sreće. Avion je pogođen direktno u rep koji je otpao skupa sa repnom kupolom u kojoj se nalazio mitraljezac, narednik Andrew Tittle. Zvuči nevjerovatno, ali narednik je uspio iskočiti iz padajuće kupole i otvoriti svoj padobran.

Drugi put je avion pogođen u rolo-vrata za ispuštanje bombi. Bombarder je počeo padati udesno od ostatka eskadrile. Osim Andrewa, uspjeli su iskočiti i mitraljesci u gornjoj i donjoj kupoli, narednici Gordon Butts i Everett Sanborn. Poslije uspješnog prizemljenja, Nijemci su ih zarobili i ostatak rata su proveli u zarobljeničkom logoru za britanske i američke avijatičare Stalag Luft III u blizini današnjeg gradića Žagana u jugozapadnoj Poljskoj.

Posade drugih aviona su vidjele da je avion pao u naseljeno područje grada Mostara, te su sutradan nacrtali kartu sa naznačenim mjestom pada aviona. U izvještajima je bilo i kritičkih mišljenja da se vodeći avion, kojeg je pratio ostatak formacije, možda, prerano počeo spuštati što je njemačkoj protivavionskoj artiljeriji olakšalo pogotke.

Od svih mogućih mjesta na koje je mogao pasti, avion se srušio direktno na sklonište na vrhu Panjevine i pri udaru se zapalio. Njemačka vojska je odmah blokirala cijelo područje, a vatrogasci su vodom iz autocisterne ugasili požar. Nijemci su zatim izvadili i odnijeli iz olupine aviona tijela sedam poginulih Amerikanaca, a vjerovatno su i demontirali neke od deset mitraljeza kalibra 12,7 mm kojima su avioni B-24 bili naoružani.

Sklonište i olupinu aviona su prepustili civilnim vlastima i rodbini poginulih. Komšije i rodbina su grozničavo počeli kopati kako bi došli do unesrećenih. Na tijelima stradalih nisu bile vidljive veće fizičke ozljede. Vjerovatno su se ugušili od dima ili blata koje se stvorilo gašenjem i polijevanjem rova vodom. Rodbina je bila mišljenja da se, možda, mogao neko od stradalih spasiti da Nijemci nisu spriječavali pristup skloništu i pomoć unesrećenim.

Pet mrtvih članova porodice Čadra poredano je jedno pored drugog u tijesnu prizemnu sobu njihove kuće. Usta i nos mrtve djece bila su začepljena blatom i zemljom. Komšije koje su raščišćavale mjesto tragedije začuli su slabašni dječji plač iz uništenog rova zasutog blatom, drvenom građom i dijelovima aviona. Izvukli su dijete u povoju sa teškim opekotinama lica. Ljudi nisu znali ko je oprženi dječačić, pošto su majke i druga djeca petomjesečnog Faruka Č. i isto toliko starog Alije L. poginule.

Šira porodica L. je odmah odnijela dijete u bolnicu, a zatim kući, tvrdeći da je to petomjesečni A.L., sin Šućrije, koji se u vrijeme nesreće nalazio na poslu kao željeznički radnik. Dan-dva poslije nesreće i sahrane poginulih, Mejra Čadra je u susjednoj bašći kuće u kojoj su stanovali Lalići na konopcu za sušenje veša prepoznala pelene i povoje svoga poginulog unuka Faruka. Te pelene nena Mejra je prepoznala jer su iste imale posebne šare, a otkale su ih žene i djevojke iz gatačke porodice Dilić, odakle je Farukova majka i donijele na poklon u Mostar po rođenju sina. Nena Mejra je zaključila da je njen unuk Faruk živ, i da se nalazi u porodici L. pod imenom njihovog sina A.!

Treba imati u vidu da je Mejra sva ova opažanja imala pod stresom i u ogromnoj tuzi radi gubitka troje unuka i dvije nevjeste. Po dolasku iz zarobljeništva iz Njemačke Farukovog oca Z., njegova majka Mejra ga je tjerala da pokrene proces za vraćanje djeteta iz porodice Lalić. Babica koja je povijala Faruka poslije poroda bila je voljna posvjedočiti da je dijete povila u te posebno tkane povoje.

Nakon završetka rata Z. se ponovo oženio i u braku dobio više djece. U njihovom komšiluku, Šućrija L. , kome je poginula žena, dvoje djece i punica, se također ubrzo ponovo oženio sa djevojkom A. koja nije htjela posvojiti i primiti u porodicu po licu izgorjelog dječaka A.

Poslije Drugog svjetskog rata na mjestu pada aviona izgrađene su društvene, a kasnije i privatne zgrade. Tako je nestao bilo kakav fizički trag tog tragičnog događaja. Sve do osamdesetih godina XX vijeka po dvorištima i bašćama na mostarskoj Panjevini mogle su se vidjeti šupe i strehe pokrivene aluminijskim limom skinutim sa američkog bombardera Honey Chile koji je ovdje završio svoj posljednji, tragični let. (IZVOR: Ahmet Kurt SAVEZNIČKO BOMBARDOVANJE MOSTARA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1943-1945)