U jeku duboke političke krize i višemjesečnih protesta u Srbiji, pitanje obnove monarhije ponovo ulazi u javni prostor, porodica Karađorđević ponovo se pozicionira kao mogući simbol institucionalne promjene. U središtu priče su princ Aleksandar Karađorđević, koji u poznim godinama započinje pripremu sukcesije, i njegov sin Filip Karađorđević, sve prisutniji u javnosti i političkim debatama. Da li je riječ o nostalgiji ili o realnoj političkoj opciji?

Dok Evropska unija nastavlja napore da Srbiju, zajedno s ostalim zemljama Zapadnog Balkana, uključi u zajednicu članica, u središnjoj zemlji nekadašnje Jugoslavije ne jenjava ozbiljna politička i institucionalna kriza. Ona traje već više od godinu dana i obilježena je masovnim protestima, naročito mladih studenata, protiv korupcije i autoritarnog zaokreta predsjednika Aleksandar Vučić. U tom kontekstu, u Beogradu se sve češće govori o monarhiji, a kraljevska porodica dobija sve više prostora, kako kroz učestale javne nastupe, tako i kroz pažnju domaćih i međunarodnih medija.

Srbija prolazi kroz razdoblje snažnog društvenog vrenja, s mnoštvom glasova koji zahtijevaju duboku promjenu sistema. U toj atmosferi neizvjesnosti s opreznom nadom djeluju i oni koji zagovaraju obnovu monarhije, osamdeset godina nakon što je Jugoslavija pala pod totalitarni jaram socijalističkog režima Josipa Broza Tita.

Paradoksalno, savremena Srbija je 2006. godine usvojila zastavu vrlo sličnu onoj nekadašnje Kraljevine, na kojoj se ističe grb s dvoglavim orlom i kraljevskom krunom. Uz to, podrška utjecajnih krugova Srpske pravoslavne crkve ideji monarhije ostaje postojana.

Bila ona nemoguća nostalgična iluzija ili izuzetna historijska prilika koju monarhisti ne smiju propustiti, činjenica je da kraljevska porodica povlači konkretne poteze. Aktuelni poglavar dinastije, princ Aleksandar Karađorđević, koji je nedavno napunio 80 godina, učinio je korak koji se tumači kao priprema sukcesije na čelu Krune, prepuštajući veći dio javne vidljivosti svom nasljedniku, princu Filipu Karađorđeviću (43).

Tako je, povodom skupštine Udruženja Kraljevine Srbije, organizacije koja, pod pokroviteljstvom Karađorđevića, promiče obnovu parlamentarne ustavne monarhije, Aleksandar održao govor s jasnom porukom obnove i generacijske smjene: „Duboko sam uvjeren da budućnost pripada mladima i da će ideja obnove Monarhije biti mnogo bliža novim generacijama, jer one ne nose teret predrasuda kojima su bile izložene prethodne. (…) Moj sin, prijestolonasljednik Filip, kada dođe vrijeme, preuzet će brigu o budućnosti naše Kuće, nastavljajući moj rad. Moja je želja da mu, koliko god mogu, pomognem da se pripremi za tu važnu zadaću.“

Nikada ranije princ Aleksandar nije govorio na ovako otvoren način. Podsjetimo da se tek prije dvije godine počela zatvarati duboka rana u srpskoj kraljevskoj porodici, nastala nakon što se Aleksandrov prvorođeni sin, princ Petar, odrekao svojih dinastičkih prava, potez koji je kod oca izazvao veliko razočaranje. Aleksandar je, nakon dugog perioda prekida komunikacije sa sinovima, morao prihvatiti da drugi sin, Filip, postane njegov nasljednik. Ta kriza prijetila je da ugrozi višedecenijski napor Karađorđevića da, od povratka u Srbiju devedesetih godina, u javnosti izgrade sliku Krune kao faktora institucionalne stabilnosti.

Aleksandrove riječi ne mogu se odvojiti ni od vijesti objavljene prošle godine da on i njegova supruga, princeza Katarina Karađorđević, boluju od raka. Tokom 2025. godine zbog liječenja su veći dio vremena proveli u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako njihovi posljednji javni nastupi upućuju na povoljan tok bolesti, sve to, u kombinaciji s uzdrmanom političkom situacijom u zemlji, nameće potrebu za jasnom strategijom nasljeđivanja, kakva se sada nazire.

Princ Filip pokazuje spremnost da preuzme svoju „historijsku priliku“. Posljednjih mjeseci intenzivirao je javne aktivnosti u korist krune i stekao popularnost u različitim društvenim i političkim krugovima u Srbiji, uključujući i Pokret za obnovu Kraljevine Srbije (POKS), savez konzervativnih stranaka osnovan 2017. godine, koji danas ima osam zastupnika u Narodnoj skupštini. Taj pokret zahtijeva ostavku predsjednika Vučića istom žestinom s kojom se zalaže za povratak prijestolja u Beograd i postavljanje Filipa na tron, pri čemu princa Aleksandra već smatraju politički potrošenim, pokazujući znatno više simpatija prema „svježoj krvi“ njegova sina.

Ipak, dio Filipove javne profilacije nosi i ozbiljan rizik za monarhističke ambicije. Naime, teško mu je zadržati potpuno apolitičnu i neutralnu ulogu, kakva se očekuje od nekoga ko želi predvoditi parlamentarnu krunu. Naprotiv, Filip je danas jedna od najistaknutijih javnih ličnosti u odbrani srpskog suvereniteta nad Kosovom. Više puta je izrazio protivljenje francusko-njemačkom planu koji podržava većina zemalja Evropske unije za normalizaciju odnosa s tim teritorijem, ocjenjujući ga kao „uvredljiv i neprihvatljiv“ za Srbiju.

Nakon druge pobjede Donald Trump u novembru 2024. godine, nije propustio iskoristiti porodične veze i kontakte s pojedinim „jastrebovima“ Republikanske stranke kako bi pozvao novu američku administraciju da povuče priznanje Kosova kao države.

IZVOR: El Mundo