Dok milioni muslimana u Sjedinjenim Američkim Državama pripremaju iftare i klanjaju teravije, malo njih zna da su prvi koji su postili Ramazan u Americi bili afrički robovi. Islam je u Ameriku stigao ne kroz imigraciju 20. stoljeća, već kroz prisilnu deportaciju stotina hiljada muslimana iz Zapadne Afrike, koji su, uprkos brutalnim robovlasničkim zakonima, održavali svoju vjeru i običaje. Afrički muslimani nisu odustajali – postili su tajno, klanjali u svojim skromnim kolibama, okupljali se noću u potrazi za trenucima zajedničke molitve. Amerika danas na sva usta slavi svoju raznolikost, a sjećanje na ove prve postače ramazana ostaje zasjenjeno.

Počeci prisutnosti islama u Americi nije priča o imigrantima iz Sirije, Indije ili Pakistana iz 20. stoljeća, već o afričkim muslimanima koji su stigli mnogo ranije – kao robovi. Procjenjuje se da je između 15 i 30 posto porobljenih Afrikanaca koji su dovedeni na američki kontinent bilo muslimansko. Njihova vjera nije bila slučajni dodatak njihovom identitetu, već srž njihove otpornosti i borbe za očuvanje dostojanstva.

Porobljeni muslimani nosili su imena poput Ibrahim, Omar, Fatima i Aiše, ali su ih robovlasnici nasilno preimenovali i prisilili na odbacivanje islamske vjere. Ipak, oni su pronalazili načine da klanjaju u tajnosti, da uče Kur’an koliko su mogli i da poste ramazan, uprkos nadzoru i strogim kaznama.

Njihov ramazan nije bio obilježen raskošnim iftarima, već postom u teškim uslovima rada na plantažama, gdje su bez hrane i vode provodili iscrpljujuće dane pod robovlasničkim bičem.

Ramazan kao otpor

Robovski zakoni u Americi zabranjivali su bilo kakva okupljanja robova, strahujući da bi vjerske zajednice mogle prerasti u pokrete otpora. U Virginiji zakon iz 1723. godine zabranjivao je grupisanje pet ili više robova, smatrajući takve sastanke potencijalnim pobunama. No, afrički muslimani nisu odustajali – postili su tajno, klanjali u svojim skromnim kolibama, okupljali se noću u potrazi za trenucima zajedničke molitve.

Kur’an dopušta izuzetke od posta za one koji su putnici ili izloženi ekstremnim uslovima, ali mnogi su robovi odbijali iskoristiti tu olakšicu. Njihov post bio je oblik otpora, način da pokažu da nisu slomljeni, da njihova duhovna snaga nadmašuje fizičku patnju.

Iftari su se održavali u tišini, uz minimalnu hranu koju su mogli sakriti ili podijeliti. Ramazan im je bio prilika da sačuvaju vlastiti identitet i zajedništvo u svijetu koji ih je nastojao izbrisati.

Brisanje historije i borba za sjećanje

Danas, kada muslimani u Americi govore o Ramazanu, rijetko se sjećaju prvih postača na ovom kontinentu. Afroamerički muslimani, potomci porobljenih muslimana, dugo su marginalizirani unutar šire muslimanske zajednice u SAD-u, u kojoj dominiraju imigrantske naracije. Međutim, islam u Americi nije nova pojava, već dio historijskog tkiva ove zemlje – prisutan stoljećima prije nego što su prve džamije zvanično podignute.

Američki muslimani danas dolaze iz raznih etničkih grupa – Arapi, Južnoazijci, Latinoamerikanci, Afrikanci, Bošnjaci – i donose vlastite tradicije. Ramazanske sofre u Americi su multikulturne, ali često se ne prisjećaju da su prvi iftari na ovom tlu održavani u robovskim barakama, uz hranu skromnu, ali nesumnjivo duhovno bogatu.

Neki smatraju da brisanje historije muslimanskih robova nije samo akademski propust – to je gubitak ključnog dijela identiteta američkog islama. Da bi se ta nepravda ispravila, muslimani u SAD-u trebaju učiti i podsjećati se da je ramazan u Americi star koliko i sama Amerika. Samo kroz prepoznavanje te prošlosti, može se izgraditi inkluzivnija budućnost.

Islam među Afroamerikancima kroz historiju

Iako su prvi muslimani na američkom tlu bili porobljeni Afrikanci u 18. i 19. stoljeću, tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća islam postaje svjesno odabrana alternativa za mnoge Afroamerikance koji su tražili duhovno utočište i političku snagu u borbi protiv sistemske diskriminacije.

U Americi, gdje je kršćanstvo često korišteno kao sredstvo opravdanja ropstva i društvene potlačenosti, islam je za mnoge postao put ka oslobođenju. Pokreti poput Ahmadiyya pokreta (1889), Moorish Science Templea (1913) i Nation of Islam (1930) nisu bili samo vjerske zajednice, već i političke institucije koje su pomogle Afroamerikancima da pronađu novi duhovni i društveni pravac. Oni su, kroz reinterpretaciju islamskog učenja, kombiniranu s crnačkim nacionalizmom i pan-afričkim idejama, postavili temelje muslimanskog identiteta među Afroamerikancima.

Među pet stubova islama, post u mjesecu ramazanu, stoga, imao je poseban značaj za Afroamerikance. On nije bio samo ibadet, već i izraz samodiscipline, duhovne snage i kolektivnog jedinstva. Fizičko odricanje od hrane i vode podsjećalo je na snagu i otpornost predaka koji su podnosili brutalnost ropstva i segregacije. Ramazan je postao vrijeme unutrašnje duhovne borbe, ali i sjećanja na prva muslimanska iskustva u Americi – ona koja su bila utkana u suze, okove i skriveni zikr u robovskim barakama.

Danas, afroamerička muslimanska zajednica jedna je od najvažnijih sastavnica islama u Americi. Islamska kultura odrazila se na afroamerički identitet, bilo kroz imena – Malik, Latifah, Aisha, Jamal – bilo kroz stilove odijevanja, govor ili svakodnevne izraze. Ramazan, kao i prije više stoljeća, ostaje trenutak njihove duhovne obnove, kolektivnog prisjećanja i potvrde vjere u borbi za pravednije društvo.