Bošnjaci su ostali sami u odbrani pokrajine. Uz to, morali su štititi i sigurnost svojih sunarodnjaka u Beogradskom pašaluku. «Potamni li budućnost Bosne», govorili su bosanski kapetani, «potamnit će i budućnost Osmanskog Carstva». Alaudin je zapisao kako je «sudbina Bošnjacima namijenila tešku obavezu i odgovornost, skopčanu sa nemjerljivom mukom. Braneći vlastite interese, postali su neprijatelji i Karađorđu i sultanu.

Ratni vjetar je puhnuo i sa zapada. Hroničar je zapisao da je još proljetos, posljednje sedmice maja, francuska vojska osvojila Dubrovnik, čime je Dubrovačka Republika izgubila svoju višesto- ljetnu nezavisnost. Od tada Bosna drhti od mogućeg napada Francuza i Austrijanaca na svoje tlo. Francuske trupe su već pokušale ući u nju, stigle do Travnika, ali su se krajiški Bošnjaci, vezirovi vojnici, ispriječili i složno zaustavili njihov prvi pokušaj. Suzbili su ih i vratili preko granice prije nego što su pomirisali bosanski zrak.

Vezir Mehmed Husrev-paša je bjesnio i prijetio vođama otpora zbog neposlušnosti, osobito kapetanima Bešireviću i Pećkom. «Francuzima je za Podunavlje i Rumeliju trebao samo put preko Bosne, a vi im, divljaci jedni, niste dali ni to!» Krajišnici su mu odgovorili: «Stoga što vi Turci toliko vjerujete ćafiru, sve ste slabiji, gubite pokrajine, čast i ime. Da vam nije nas, ne biste to ni ovdje imali».

Nadomjestak bosanskoj nesreći došao je novim ratom između Rusije i Turske, započetim potkraj ove godine, a kome se nije mogao nazrijeti brz kraj. Kapetan Gradaščević je, prateći te događaje, resko kazao: «Napoleon je najveći muzevir koga svijet zna i kader je načiniti takvu ujdurmu kakvu niko drugi ne zna! Kazuje se turskim dostom, daje sultanu čak i vojnu pomoć, a upravo čini sve da zaratuju Rusija i Turska. Njegov dosluk ni prema kome nikad nije bio iskren. Sad mu treba slaba Rusija da je lakše napadne i da je jače potčini. Naum mu teče kao po loju: Rusija se sprema da gazi preko Vlaške i Moldavije i zauzme turske posjede u Trakiji i Bugarskoj, a sultan misli kako će mu francusko oružje pomoći da to zaustavi. E, baš hoće! Zna muzevir šta radi! Osvojio je srednju Evropu, brzo će na Poljsku, a čim Rusija zaglibi u đubretu, eto ga i na nju. Imat će u šaci cijeli evropski istok».

Bošnjaci su ostali sami u odbrani pokrajine. Uz to, morali su štititi i sigurnost svojih sunarodnjaka u Beogradskom pašaluku. «Potamni li budućnost Bosne», govorili su bosanski kapetani, «potamnit će i budućnost Osmanskog Carstva». Alaudin je zapisao kako je «sudbina Bošnjacima namijenila tešku obavezu i odgovornost, skopčanu sa nemjerljivom mukom. Braneći vlastite interese, postali su neprijatelji i Karađorđu i sultanu. Sad, kada sultan nije više kader braniti Bosnu, sav opstanak Bošnjaka zavisio je od vlastite snage», pa je mišljenja kako će «kapetani samo prividno slušati vezira, zbog čega ovdje ne dišu lahko ni muslimani ni kršćani».

Skoro naporedo s početkom rata na istoku, rusko-turskim, jesenas, u oktobru, Pruska je najavila rat Francuskoj, ali je napad skupo platila. Izgubila je svoje značajne teritorije. Napoleonove trupe porazile su Pruse i Saksonce u bitkama kod Jene i Anerštata i Napoleon je bio na putu da pokori cijelu Prusku. Petnaestog decembra Napoleon Bonaparta je sa svojim trupama umarširao u Varšavu. Godina se završila ponovnim imenovanjem Mehmed Husrev-paše za bosanskog vezira. U isto vrijeme Porta je naložila veziru da iz pašaluka isporuči u Carigrad dvadeset pet hiljada ovaca i koza na ime dodatnog poreza. Kako su Bošnjaci, jednako muslimani i kršćani, od početka bili kivni na njega i optuživali ga kod sultana, vezir je smislio način kako da barem unekoliko ublaži njihov gnjev i svojom samilošću popravi sebi mjesto kod njih. Odbio je poslati traženu stoku poručivši «da u Bosni vlada glad i da ne bi bilo uputno ostaviti ovu pograničnu pokrajinu bez životnih namirnica». Porta je uvažila ovaj razlog.

Kapetan Osman-beg Gradaščević i brat njegov Mustafa-beg vratili su se s fronta s ostacima svoje vojske u Gradačac sredinom decembra, na treći dan Bajrama. Zbog njihovog odsustva prvi dani praznika u familiji nisu provedeni kao inače, veselo i svečano, uz šenluk. Zato je posljednji dan Bajrama svima promijenio raspoloženje nabolje. Bili su zadovoljni što su opet svi na okupu, što su zdravi i što se ponovo nižu mirni dani. Murat-begu su brzo zacjeljivale rane i mogao se kretati bez tuđe pomoći, Melekhana se oporavila od poroda, mlađa djeca su jačala i lijepo se vladala… Slušajući kazivanje o događajima koji su se zbili dok je bio odsutan, Osman-beg se najduže zadržao kod dva sina, najstarijeg i najmlađeg. Murat još nije odrastao, a već je dopao rana, a Bećira, mada je tek rođen, čeka ista sudbina ako se ratovi nastave u nedogled.

Ovdje se ne rađa da bi se živjelo, već zato da bi se ratovalo. Ostao je šutljiv, sav predan mislima. Gledao je i Melekhanu. Nema vremena za nju, a rodila mu je pet sinova! Pa je ponovo šutio. «Nešto te brine, beže?» pitala je kaduna. «Jah», progovorio je kratko, «samo to nije eglen za tebe».

Jedan od rijetkih osmanskih bàša koji nije pristajao na predaju Šapca i sramno popuštanje pred ustanicima bio je gradski dizdar Jahja-aga. Nakon što je Sulejman-paša Skopljak s vojskom napustio grad, dizdar se sa svojom odom janjičara zatvorio u tvrđavu, odakle se spremao braniti grad, svejedno što je znao da ga sa tako malom snagom ne može odbraniti. Imao je u družini samo petnaest ljudi. Nadao se pomoći, mada nije jasno znao čijoj. Važnije mu je bilo opredjeljenje da ne da grad. Nije imao vremena za dugo razmišljanje. Pošao je prosto od toga da će se naći još dovoljno istovjernika koji ne žale poginuti za čast i din. Prevario se, pomoći nije bilo. Sam je s drugovima dočekao ustaničku vojsku. Nakon što mu se družina srčano i istrajno odupirala, ustanici su mu ponudili da se preda, a zauzvrat će mu, kao i njegovim janjičarima, poštedjeti živote. Videći da je dalja odbrana grada nemoguća i da je bolje nastaviti borbu pod drugim okolnostima, dizdar je prihvatio ponudu i predao se. Odložio je oružje i pozvao drugove da učine to isto. Svi su stali u red, čak i oni koji bjehu ranjeni.

Ustanički vođa, Karađorđev zamjenik, naredio im je da se od maknu i stanu uza zid. Prozrevši njegovu nakanu, Jahja-aga upita: «Zašto? Zar sad nismo slobodni? Dao si vjeru, vojvodo!» Vojvoda se cinično osmijehnuo i rekao: «Budalo! Moja reč data slabijem neprijatelju ništa ne vredi». Na vjeru su se predali i branioci Smedereva te završili kao i branioci Šapca, s tom razlikom što su Šapčane strijeljali, a Smederevce poklali. Nakon što je Šabac predat ustanicima, vojvoda Jakov Nenadović je lahko zauzeo i dvije nahije Bosanskog pašaluka, Jadar i Rađevinu u Zvorničkom sandžaku, obje na desnoj obali Drine. Muslimani šabačke nahije su se iselili, prešli Drinu i krenuli u muhadžirluk uz obalu Save, prema Brčkom, gdje ih je stiglo više od hiljadu, sve samih žena, djece i bogalja.

Sve ove bitke su se uklopile u «generalno trebljenje Turaka iz naroda», isto kao i svestrano, temeljito progonstvo muslimanskog stanovništva cijelog Beogradskog pašaluka.