U arhivima bečkog Kriegsarchiva još čuvaju izvještaje o bosanskohercegovačkim jedinicama Austro-Ugarske vojske, o ljudima koji su ratovali na Soči, kod Vicenze i Trenta, daleko od svojih kuća. Njihova priča otkriva slojevitu stvarnost: vojničku disciplinu, iscrpljenost, glad, ali i nevjerovatnu odanost carstvu koje se rušilo pred njihovim očima

Kada je Austro-Ugarska Monarhija 1878. vojno zauzela Bosnu i Hercegovinu, a 1908. i formalno je anektirala, nije to bila samo politička odluka, već i vojni eksperiment. Bečki i peštanski vojni krugovi odmah su nakon okupacije prepoznali stratešku potrebu da se unutar nove pokrajine uspostavi poseban vojni sistem, koji bi služio i kao instrument kontrole nad stanovništvom i kao izvor svježih trupa za imperijalne ratove.

Tako je već 1881. stupio na snagu Privremeni zakon o vojnoj obrani Bosne i Hercegovine, koji je u četiri vojne oblasti, Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu i Tuzli, propisao formiranje po jednog bataljona. Do 1893. godine ti su bataljoni prerasli u četiri pješadijska puka.

Svaki od njih imao je po četiri bataljona: tri su bila aktivna na terenu Monarhije, dok je četvrti ostajao kao rezerva u Bosni. Do 1896. godine bosanskohercegovački pukovi su već bili raspoređeni širom carstva, u Beču, Grazu, Budimpešti i Trstu, čime su postali dio austrijske i ugarske vojne elite. To nije bila samo vojna, već i simbolička integracija: narod iz „okupirane provincije“ trebao je dokazivati odanost caru na najudaljenijim bojištima.

Svaka jedinica imala je mješovit sastav: muslimane, pravoslavce i katolike, ali su upravo muslimanski vojnici činili većinu, u pojedinim jedinicama i do 70%. Njihova reputacija u austrougarskoj vojsci bila je visoka. Izvještaji ih opisuju kao izdržljive, poslušne i odane vojnike, „navikle na teške uslove i planinski teren“. U 11. armiji, kojom je komandovao general Svetozar Borojević, bosanski pukovi su činili jezgro više korpusa, uključujući XV. i XXIV. korpus.

U ljeto 1918. godine, dok se Monarhija već raspadala, bosanske jedinice i dalje su držale položaje na italijanskom frontu, naročito na Piavi i u oblasti Južnog Tirola. U XV. Korpusu služio je 1. bosanskohercegovački puk, koji je činio 20% sastava 50. pješadijske divizije. U XXIV. korpusu, u 31. diviziji, borio se 3. puk, također s oko 20% bosanskih vojnika.

Još tri puka, 2., 4. i 5. bosanskohercegovački, bili su raspoređeni u 55. i 60. diviziji, dok su 6. i 7. puk ratovali u 52. i 28. diviziji. Svaki je puk imao tri aktivna bataljona na frontu i jedan u Bosni, na svom regrutnom području. Ta detaljna organizacijska slika, rekonstruisana iz bečkih vojnih arhiva, pokazuje razmjere angažmana Bosne u ratu koji nikada nije bio njen.

Do početka 1918. godine bosanskohercegovačke jedinice bile su na rubu izdržljivosti. U izvještajima iz tog perioda govori se o „velikom gubitku ljudstva“ — poginuli, ranjeni, zarobljeni i oboljeli, što je prisililo vlasti da mobilišu i rezerviste iz unutrašnjosti Bosne, ali i da vrše stalne premještaje jedinica po carstvu.

U junu 1918, tokom posljednje austrougarske ofanzive na Italiju, ukinuti su dopusti i skraćene su odsustva. U istom trenutku, zbog nestašice hrane i opće iscrpljenosti, raste broj dezertiranja. Ipak, za razliku od čeških i slovačkih jedinica, gdje su dezertiranja imala političku pozadinu, kod Bosanaca je uzrok bio „glad, a ne propaganda“.

U izvještaju generala Stjepana Sarkotića od 5. septembra 1918. godine, piše: „Vojnike muči opća gorčina. Sve je više onih koji vjeruju da su oni dali sve, dok bogati u pozadini zarađuju na ratu. Niko ne poriče lojalnost caru, ali mnogi kažu da bi dezertirali samo zbog gladi i teškog stanja svojih porodica.“

Bečki arhiv čuva i niz dokumenata o pokušajima komandi da obuzdaju talas dezertera. U ljeto i jesen 1918. javlja se pojam „Zeleni kadar“ (Zeleni Kader), kojim su austrougarske vlasti nazvale skupine vojnika, uglavnom dezertera i prebjega, koje su u Bosni i Hercegovini počele formirati vlastite gerilske odrede.

U izvještajima iz jula i avgusta 1918. komandanti iz Sarajeva upozoravaju Ministarstvo rata u Beču na „rasulo discipline“ i „nelojalne elemente“ koji se okupljaju po šumama. Policijska uprava Sarajeva u aktu od 28. avgusta 1918. bilježi pojavu oružanih grupa „sastavljenih od prebjeglih vojnika, seljaka i dezertera“.

Ti fenomeni bili su znak općeg kolapsa, ali i da su u bosanskohercegovačkim jedinicama takvi slučajevi bili manji nego u drugim dijelovima carstva. Čak i u posljednjim mjesecima rata, bosanski vojnici su, kako navode izvještaji, ostajali pod oružjem i izvršavali naređenja, iako su i sami osjećali da rat više nema smisla.

Jedno od najpotresnijih svjedočanstava je ono bosanskog oficira koji je, nakon kapitulacije, dospio u italijansko zarobljeništvo. U njegovom pismu, sačuvanom u fondu Carnegie Stiftung u Beču, opisani su dani očaja i poniženja: „Na maršu kroz Vicenzu narod je tražio da nas može pljuvati i gađati kamenjem. Izgledali smo kao da smo iskopani s deponije. Umorni, gladni, poderani. Na meni je bilo da, kao najstariji oficir, nosim na ramenima ranjenog kolegu, mađarskog kapetana Sztrinovicha. Prešli smo 66 kilometara, nakon 29 sati neprekidnog hoda, po blatu i bez vode. To je bio kraj, ali smo izdržali.“

Autor naglašava da ovo svjedočanstvo nije izdvojeno, ono simbolizira sudbinu hiljada bosanskih vojnika koji su, između vjernosti i gladi, proživjeli slom imperije iznutra.

Do oktobra 1918. godine, raspad vojske bio je nepovratan. Neki bataljoni bosanskih jedinica povučeni su s fronta u zaleđe, u Győr, Szombathely, pa čak i Beč, kako bi služili kao pomoćne trupe za održavanje reda u pozadini. Dok se front rušio, Sarajevo i Mostar postajali su poprišta nemira. U jesen 1918. austrougarske vlasti još pokušavaju mobilizirati preostale snage, ali je i sam Beč već u haosu.

U bečkom Kriegsarchivu sačuvane su posljednje naredbe iz oktobra 1918. kojima se traži da bosanski bataljoni „ostanu disciplinovani i čekaju instrukcije“. Te instrukcije nikada nisu stigle. Carstvo je već nestalo.

Kako je izgledao raspad jedne imperije gledan iz perspektive njenih bosanskohercegovačkih pukova? Odgovor nalazi u arhivskim dokumentima nastalim tokom jeseni 1918. godine. Njihov ton prelazi iz vojno-birokratskog u očajnički. U izvještajima iz septembra i oktobra komandanti govore o jedinicama koje „još održavaju red, ali bez vjere u svrhu“.

U jednoj depeši iz oktobra 1918. godine, komandant 6. bosanskohercegovačkog puka izjavljuje da su „ljudi iscrpljeni do krajnjih granica“ i da „u četiri dana nisu primili hljeb“. U drugoj se bilježi da se vojnici „još drže pod zastavom, jer ne znaju kome bi inače pripadali“.

Ta rečenica, zapisana u haotičnim sedmicama prije potpunog kolapsa, postaje ključna za razumijevanje moralne situacije bosanskih vojnika. Nisu znali kome više služe, ali su nastavili da izvršavaju naređenja, iz discipline, ne iz vjere. Tokom oktobra i novembra 1918. godine, austrougarske jedinice na italijanskom frontu počinju povlačenje. Bosanski pukovi nalazili su se u sastavu jedinica koje su učestvovale u posljednjoj bitki na Piavi, od 24. do 29. oktobra.

Ofanziva, planirana kao pokušaj da se spasi vojni prestiž Monarhije, pretvorila se u konačni slom. Već 27. oktobra italijanska vojska probija linije kod Vittoria Veneta, a bosanskohercegovački bataljoni povlače se preko rijeke Brente. Izvještaji iz tog perioda bilježe potpunu iscrpljenost, nedostatak municije i sve učestalije dezertiranje.

Bosanske jedinice, prema dostupnim arhivima, su „posljednje napustile položaje“. U jednoj bilješci komandanta XXIV. korpusa stoji: „Bosanski bataljoni pokazali su primjeran red i poslušnost, iako su im oficiri već znali da rat završava.“ Nekoliko dana kasnije, car Karlo izdaje naredbu o prekidu neprijateljstava. Za mnoge bosanske vojnike to nije značilo mir, nego – glad.

Iz dokumenata u Kriegsarchivu jasno se vidi da je glad postala najveći neprijatelj vojske. U jednoj naredbi iz novembra 1918. zabranjuje se „pustošenje sela u potrazi za hranom“, dok istovremeno komandanti priznaju da „nema drugog načina da se trupe održe“. U izvještajima se pojavljuju i prvi slučajevi epidemija – tifusa i dizenterije koje su harale iscrpljenim redovima. Posebno dramatičan je izvještaj iz jedne sanitetske jedinice kod Trenta: „U bolnici imamo 246 ranjenika, bez hrane i lijekova. Ljekari su iscrpljeni, vojnici jedu koru drveta i travu.“

Kada su se posljednji bosanskohercegovački bataljoni povukli s fronta, njihova odiseja tek je počela. U decembru 1918. godine, nakon raspada Monarhije, hiljade vojnika vraćalo se prema Bosni. U arhivu su bilješke o njihovim marševima kroz Korušku, Štajersku i Hrvatsku, često bez komande i bez hrane. U izvještaju vojnog atašea iz Zagreba od 15. decembra 1918., piše da su „čete bosanskih povratnika prolazile gradom u rasulu, ali bez incidenata“. Dodaje se da „vojnici traže prevoz za Bosnu, a vlasti ne znaju pod čiju komandu spadaju“. Oni koji su preživjeli, vraćali su se u zemlju koja više nije pripadala caru, ali još nije imala vlastitu državu. Austro-Ugarska se raspala, a Kraljevina SHS tek je bila u nastanku. Bosna, kao i njeni vojnici, ponovo su postali dio političke neizvjesnosti.

Kako objasniti tu lojalnost? Zašto su bosanski vojnici, i kada je Monarhija već bila u raspadanju, nastavili da se bore? U arhivskim izvorima nema ideološkog objašnjenja. Naprotiv, njihova vjernost proizlazila je iz vojničke discipline, osjećaja dužnosti i tradicije koja je u njima usađena tokom četrdeset godina austrougarske uprave. Primjer je pisana izjava jednog podoficira iz 4. puka: „Bio sam vjeran caru, jer sam bio vojnik. Kad je car nestao, nisam znao kome da budem vjeran.“ Takva svjedočanstva otkrivaju mentalitet jedne vojske koja je bila odana sistemu, ali ne i njegovim idealima. Bosanci su, u tom smislu, bili ogledalo carstva: nisu ga izdali, ali su mu svjedočili kraju.

U austrijskoj i mađarskoj historiografiji bosanski pukovi se često spominju kao „egzotične jedinice“, prepoznatljive po fesovima i tamnim uniformama. No iza te slike „orijentalnih ratnika“ krije se realnost provincijskih regruta, ljudi iz sela, siromašnih porodica, koji su desetkovani na frontovima o kojima nisu znali ništa. Njihova imena danas su gotovo nestala iz javnog sjećanja. Na spomen-pločama u Beču i Trstu rijetko se pominje Bosna, a na bošnjačkim grobljima širom Italije natpisi su oštećeni ili zaboravljeni.

Iz Bosne i Hercegovine je u redove austrougarske vojske mobilisano više od 300.000 ljudi, što je činio gotovo desetinu ukupnog stanovništva provincije. Najveći broj poginuo je na italijanskom frontu, dok je manji dio služio na istočnom frontu protiv Rusije, u Galiciji i Bukovini. Bosanski pukovi bili su među prvima koji su poslani u rat 1914. godine, bili su među posljednjima koji su položili oružje 1918. godine. Nakon 1918. godine, bosanski vojnici koji su služili caru više nisu imali mjesta u novoj jugoslavenskoj državi. Njihova lojalnost Monarhiji učinila ih je sumnjivima.
Mnogi su završili bez prava na penziju, bez priznanja i bez javnog sjećanja.

U dokumentima iz 1920-ih austrijske vlasti bilježe zahtjeve za repatrijaciju i pomoć bivših vojnika iz Bosne, koji su ostali u austrijskim logorima ili bolnicama. Ti zahtjevi često nisu ni razmatrani.

IZVOR: Naučni rad Zoltana Boleka pod naslovom „Bosanski vojnici Austro-Ugarske monarhije u posljednjoj godini Prvog svjetskog rata“ (Az Osztrák–Magyar Monarchia bosznia-hercegovinai katonái a nagy háború utolsó évében“