Muslihuddin Kninjanin – prvi banjalučki muftija, rođen u Kninu 1544. godine, ostavio je snažan i trajan trag u kulturnom, vjerskom i obrazovnom životu Banja Luke. Potomak bosanske porodice, Muslihuddinov otac Ali bio je sin Ahmedov, čija je porodica posjedovala imanja u selu Ustirama, danas općina Prozor. Već kao dječak završio je mekteb u rodnom Kninu, ali zbog nedostatka medrese odlazi za znanjem u Sofiju, a potom u Istanbul. Tamo je postao učenik poznatog Kurt-efendije, šejha halvetijskog tarikata, pred kojim je godinama izučavao islamske znanosti i stekao hilafetnamu, posebnu svjedodžbu kojom je ovlašten dalje prenositi znanje i vještine halvetijskog tarikata.
Iako se vratio u rodni Knin s namjerom da stečeno znanje prenese na lokalno stanovništvo, Muslihuddin je ostao razočaran slabim interesom te odlučio preseliti se u Banja Luku 1584. godine. Grad na Vrbasu tada je doživljavao svoj najveći procvat zahvaljujući djelovanju Sofi Mehmed-paše i Ferhad-paše Sokolovića, koji je 1588. godine Banja Luci isposlovao status kasabe, što je doprinijelo ekonomskom razvoju i kulturnom procvatu grada.
U novom okruženju Muslihuddin je vrlo brzo postao poštovan zbog svoje učenosti i pobožnosti, što mu je omogućilo da osnuje tekiju. Izgradio je musafirhanu u dijelu grada poznatom kao Potok, gdje je podučavao mnoge učenike vjerskim znanostima, od osnovnih principa islama do halvetijskog zikra. Tekija, poznata i kao Muslihuddinova, zabilježena je u historijskim dokumentima vakifa Hadži Perviza još 1630. godine.
Kako se broj njegovih učenika povećavao, Muslihuddin je uvidio potrebu za trajnom obrazovnom institucijom. Tako je pokrenuo izgradnju prve medrese u Banja Luci. O njenom osnivanju sam Muslihuddin zapisao je sljedeće:
„Već sam dugo zahvaljujući svome trudu skupljao novac, katkad malo, katkad mnogo, i uspio sam prikupiti koliko se moglo. Odlučih sagraditi školu, uz pomoć Allaha, Gospodara Premilostivog, iz samilosti prema siromasima koji traže znanje i sažaljenja prema strancima željnim učenja.“ (Admir Blitović, Banjalučki duhovni ružičnjak, El-Kalem, Sarajevo, 2024.)
Medresa je ubrzo stekla ugled zbog kvalitetnog obrazovanja i poznatih profesora poput Mevlane Omera i Mevlane Osmana, koji su u Banja Luku dolazili iz raznih dijelova Osmanskog carstva. Poznata pod imenima „Atik“, „Musafijina“, „Muftijina“ ili „Daudija medresa“, ova ustanova bila je izgrađena u tipičnom osmanskom stilu, s velikom predavaonicom i manjim sobama oko centralnog dvorišta, nudeći internatski smještaj učenicima iz udaljenih krajeva.
Osim obrazovne uloge, Muslihuddin je bio i prvi poznati imam Ferhad-pašine džamije, kako je zabilježeno u Ferhad-pašinoj vakufnami iz 1587. godine. U njoj se jasno ističe da imam mora biti iskren, pravičan i obrazovan čovjek, uvjet kojeg je Muslihuddin potpuno ispunjavao.
Kao intelektualac, ostavio je iza sebe i književni rad. Godine 1609. sastavio je pedagoško-moralno djelo „Tuhfet el-mu'allimin ve hedijjet el-mute'allimin“, prvu poznatu knjigu napisanu na arapskom jeziku u Banja Luci, kasnije prevedenu i na osmanski jezik pod naslovom „Munjet et-talibin ve gunjet er-ragibin“. Knjigu je napisao na insistiranje učenika, uprkos prvobitnim sumnjama u vlastite snage, a podijelio ju je na pet poglavlja inspiriranih poznatim klasičnim islamskim djelima. Djelo je na kraju posvetio sultanu Ahmedu I., čime je potvrdio svoj ugled u društvu.
Pored tekije i medrese, Muslihuddin je utemeljio i prvu poznatu biblioteku u gradu na Vrbasu, s preko 120 rukopisa koje je prikupljao više od dvadeset godina. Biblioteka je bila otvorena za učenike i profesore, a nekoliko rukopisa sačuvano je do danas u Sarajevu, u biblioteci Gazi Husrev-begove medrese.
U administraciji pokrajine obnašao je važnu ulogu divan-katiba, sekretara pokrajinskog divana. Na toj dužnosti bio je odgovoran za diplomatsku korespondenciju s evropskim vladarima poput Beča, Venecije i Dubrovnika, što govori o povjerenju i visokom statusu kojeg je imao u osmanskoj administraciji.
Muslihuddin Kninjanin doživio je duboku starost, a pretpostavlja se da je preminuo između 1618. i 1625. godine. Kao mjesto njegovog ukopa navode se banjalučki Kastel ili turbe uz Ferhadiju džamiju. Njegov život i djelo svjedoče o izuzetnom doprinosu kulturnom i duhovnom naslijeđu Banja Luke i šireg prostora Bosne, ostavljajući trag kojemu se divimo i u današnje vrijeme.
