Bogdan Žerajić je bio student prava, rođen u Miljevcu kod Nevesinja (Hercegovina). Bio je pripadnik prve generacije bh. omladinaca koji su se organizovali u tajna društva, iz kojih će kasnije nastati pokret “Mlada Bosna”. Žerajić je bio duboko pod uticajem ideja ruskog nihilizma, italijanskog karbonarskog pokreta (koji se borio za ujedinjenje Italije) i ideologije Vladimira Gaćinovića, glavnog teoretičara mladobosanskog pokreta koji je zagovarao “tiranoubistvo” kao legitimno sredstvo borbe.

Atentat koji je izveo Bogdan Žerajić 15. juna 1910. godine predstavlja jedan od najvažnijih, a često zapostavljenih trenutaka u modernoj historiji Bosne i Hercegovine i Balkana. On nije bio samo izolovani čin nasilja, već prijelomna tačka koja je radikalizovala srpsku omladinu u Bosni i Hercegovini i direktno trasirala put prema Sarajevskom atentatu četiri godine kasnije.

Da bismo razumjeli Žerajićev čin, moramo se vratiti u 1908. godinu, kada je Austro-Ugarska zvanično anektirala Bosnu i Hercegovinu. Među srpskom omladinom ovo je izazvalo ogroman talas ogorčenja. Osjećali su da je time ugašena svaka nada za oslobođenje i ujedinjenje sa Srbijom ili stvaranje nezavisne južnoslovenske države.

Kao pokušaj umirivanja javnosti, Austro-Ugarska je odlučila ukinuti vojni apsolutizam i uvesti ustavni poredak, što je uključivalo i otvaranje Bosanskog sabora (parlamenta) u Sarajevu. Međutim, za radikalnu omladinu taj Sabor je bio farsa — institucija bez stvarne moći, pod potpunom kontrolom Beča.

Ko je bio Bogdan Žerajić?

Bogdan Žerajić je bio student prava, rođen u Miljevcu kod Nevesinja (Hercegovina). Bio je pripadnik prve generacije bh. omladinaca koji su se organizovali u tajna društva, iz kojih će kasnije nastati pokret “Mlada Bosna”. Žerajić je bio duboko pod uticajem ideja ruskog nihilizma, italijanskog karbonarskog pokreta (koji se borio za ujedinjenje Italije) i ideologije Vladimira Gaćinovića, glavnog teoretičara mladobosanskog pokreta koji je zagovarao “tiranoubistvo” kao legitimno sredstvo borbe.

Zanimljivo je da je Žerajić prvobitno planirao izvršiti atentat na samog cara Franju Josipa tokom njegove posjete Mostaru i Sarajevu u maju 1910. godine. Žerajić mu se čak približio na vojnoj paradi u Mostaru, ali je u ključnom trenutku odustao — prema nekim izvorima, paralizovao ga je strah ili “veličanstvenost careve pojave”, što je u njemu izazvalo dubok osjećaj sramote i krivice. Odlučio je da se “iskupi” na dan otvaranja Sabora.

Dan atentata

U četvrtak, 15. juna 1910. godine, Sarajevo je bilo svečano ukrašeno za otvaranje Sabora. Glavna figura tog dana bio je general Marijan Varešanin, austrougarski guverner (zemaljski poglavar) BiH, čovjek koji je u očima naroda personifikovao tuđinsku vojnu diktaturu.

Nakon svečanog otvaranja u zgradi Sabora na Marijin Dvoru, general Varešanin se u otvorenoj kočiji vraćao prema Filipovićevoj kasarni (danas kasarna Bistrik). Dok je kočija prelazila preko Carevog mosta (most u blizini Careve džamije), iz mase je iskoračio dvadesetčetverogodišnji Bogdan Žerajić.

Žerajić je izvukao revolver i ispalio pet metaka prema Varešaninu.

Zapanjujuće, ali svih pet metaka je promašilo generala. Jedan metak je čak prošao kroz Varešaninov oficirski šljem, ali ga nije ranio.

Svjestan da je atentat propao i da nema šanse za bijeg, Žerajić je zadržao posljednji, šesti metak za sebe. Okrenuo je cijev i pucao sebi u glavu, preminuvši na licu mjesta.

Prema urbanoj legendi koja je kružila među omladinom, nakon što je Žerajić pao, general Varešanin je naredio kočijašu da stane, izašao iz kočije i nogom udario beživotno Žerajićevo tijelo, pljunuvši na njega. Historičari i danas debatuju da li se ovo zaista desilo ili je priča izmišljena kako bi se dodatno demonizovala austrougarska vlast, ali je ta priča u očima mladobosanskih zavjerenika postala ultimativni dokaz austrougarske surovosti.

Austrougarska policija je Žerajićevo tijelo tajno sahranila na groblju u sarajevskom naselju Koševo, u dijelu za samoubice i neidentifikovane osobe, kako njegov grob ne bi postao mjesto hodočašća. Međutim, sarajevski studenti su ubrzo saznali lokaciju i počeli tajno dolaziti noću, ostavljajući svježe cvijeće.

Ideološka uvertira za 1914.

Žerajićev čin je potpuno promijenio psihologiju mlade srpske generacije u BiH. On je odustao od teorije i prešao na djelo, postavši prvi mučenik pokreta. Vladimir Gaćinović je ubrzo napisao brošuru “Smrt jednog heroja”, koja je postala neka vrsta “biblije” za mladobosance. U njoj je slavio Žerajićevo samoubistvo kao vrhunski patriotski čin.

Najbolji primjer Žerajićevog uticaja vidljiv se kroz Gavrila Principa.

Princip je bio opsjednut Žerajićevim likom. Prema svjedočenjima njegovih prijatelja, Princip je u noći uoči Sarajevskog atentata (27. juna 1914.) otišao na Žerajićev grob u Sarajevu i na njemu se zakleo da će sutradan izvršiti ono što Žerajić nije uspio — ubiti tiranina.

Zanimljivo je i to da je oružje kojim je izvršen Sarajevski atentat 1914. godine nabavljeno preko istih kanala i veza koje je nekada koristio Žerajić.

Nakon Prvog svjetskog rata, u novostvorenoj Kraljevini SHS, Žerajićevi posmrtni ostaci su ekshumirani i prebačeni u zajedničku Kapelu vidovdanskih heroja na groblju Bare u Sarajevu, gdje i danas počiva zajedno sa Gavrilom Principom i ostalim učesnicima Sarajevskog atentata.