Iako je nekoliko studija istraživalo doprinos muslimanskih žena u različitim oblastima klasične civilizacije islama, kao što su prenošenje hadisa, islamsko pravo, književnost i obrazovanje, do sada malo izvora spominje ulogu žena u razvoju nauke, tehnologije i medicine u islamskoj tradiciji.

Mnogi znaju za Sabihu Gökçen, prvu ženu koja je pilotirala borbenim avionom I učestvovala u borbenim misijama. Bila je posvojena kćer predsjendika Republike Turske Kemala Ataturka, a porijeklom Bošnjakinja. Mnogi znaju i za Umihanu Čuvidinu, bošnjačku pjrsnikinju. No, koliko je zapravo žena ostavilo svoj trag u historiji islama.

Iako je nekoliko studija istraživalo doprinos muslimanskih žena u različitim oblastima klasične civilizacije islama, kao što su prenošenje hadisa, islamsko pravo, književnost i obrazovanje, do sada malo izvora spominje ulogu žena u razvoju nauke, tehnologije i medicine u islamskoj tradiciji.

U nauci postoje izolirani i raštrkani spomeni poznatih žena koje su imale ulogu u unapređenju nauke i koje su osnovale dobrotvorne, obrazovne i vjerske institucije. S obzirom na oskudne informacije o takvim ženama i rastući značaj teme roda i žena u društvu, ovaj izvještaj predstavlja ono što se trenutno zna o njihovim životima i djelima.

Aisha Abdurrahman Bewley objavila je “Muslimanke: Biografski rječnik”, djelo u obliku rječnika koje je sveobuhvatan referentni izvor o muslimankama kroz islamsku historiju od prvog stoljeća hidžre do otprilike sredine 13. stoljeća poslije hidžre. Pregled unosa pokazuje da su muslimanke bile uspješne, na primjer, kao učenjakinje i poslovne žene, kao i da su ispunjavale svoje uloge supruga i majki u proteklih četrnaest stoljeća.

Autorica je napisala da je njena knjiga prvobitno nastala kao odgovor na česte zahtjeve da se pruže neki izvori o ženama učenjakinjama: „Kada sam pregledala svoje biografske reference, bila sam iznenađena brojem referenci na žene i velikim brojem žena zastupljenih u svim područjima života, od učenjakinja do vladarica, bilo da su to regentice ili žene koje su vladale samostalno, ili žene koje su imale značajan politički utjecaj. To je dovelo do odluke da se sastavi veći izvor referenci o muslimankama, i, s obzirom na moderne poglede na žene u islamu, to nam daje iznenađujuću sliku o tome koliko su žene bile aktivne u historiji islama od samog početka do danas”.

Ženske rođake halifa i dvorjana međusobno su se nadmetale u pokroviteljstvu i njegovanju književnosti u muslimanskoj Španiji. Ayesha, kćerka princa Ahmeda u Andaluziji, isticala se u rimi i govorništvu; njeni govori izazivali su buran entuzijazam ozbiljnih filozofa Kordobe, a njena biblioteka bila je jedna od najboljih i najkompletnijih u kraljevstvu.

Wallada, princeza Almohada, čiji lični šarm nije bio inferioran u odnosu na njene talente, bila je poznata po svom poznavanju poezije i retorike; njen razgovor je bio izvanredan po svojoj dubini i briljantnosti; i, na akademskim takmičenjima Kordobe, glavnog grada koji je privlačio učene i elokventne iz svih dijelova Iberijskog poluotoka, nikada nije propustila, bilo u prozi ili u poetskom stvaralaštvu, da nadmaši sve konkurente.

Matematičarka iz Kordobe

Al-Ghassania i Safia, obje iz Seville, također su se isticale po poetskom i govorničkom geniju; potonja je bila nenadmašna po ljepoti i savršenstvu svoje kaligrafije; sjajne iluminacije njenih rukopisa bacale su očaj najuspješnije umjetnike tog doba. Književna dostignuća Miriam, darovite kćeri Al-Faisulija, bila su poznata širom Endelusa, a zajedljiva duhovitost i satira njenih epigrama navodno su bili nenadmašni.

Umm al-Sa’d bila je poznata po svom poznavanju muslimanske tradicije. Labana iz Kordobe bila je temeljito upućena u egzaktne nauke, njeni talenti bili su ravni rješavanju najsloženijih geometrijskih i algebarskih problema, a njeno široko poznavanje opće književnosti osiguralo joj je važan posao privatnog sekretara kalifa Al-Hakama II.

U razvoju umjetnosti kaligrafije, učestvovala je još jedna žena. Thana’ je bila robinja u domaćinstvu učitelja jednog od sinova abasidskog halife Al-Mansura. Čini se da je ovaj učitelj, Ibn Qayyuma, bio predani učitelj, jer su mladi robovi u njegovom domaćinstvu imali koristi, kao i njegov kraljevski učenik. Od dvoje učenika koje je poslao na obuku kod vodećeg kaligrafa tog vremena, Ishaqa ibn Hammada, jedna je bila djevojka Thana’.

Kroz historiju, pa čak i od vremena poslanika Muhammeda, postoje primjeri muslimanki koje su značajno doprinijele poboljšanju kvaliteta društvenog i ekonomskog života svojih društava.  

Rufayda al-Aslamiyyah smatra se prvom medicinskom sestrom u islamskoj historiji, živjela je u vrijeme poslanika Muhammeda. Njegovala je ranjene i umiruće u bici na Bedru. Rufayda je većinu svog medicinskog znanja stekla pomažući svom ocu, Saadu al-Aslamyju, koji je bio ljekar. Rufayda se posvetila njezi i brizi o bolesnima i postala je vješta iscjeliteljica. Vježbala je svoje vještine u poljskim bolnicama u svom šatoru tokom mnogih bitaka, jer je Poslanik naređivao da se svi ranjenici prenesu u njen šator kako bi ih ona mogla liječiti svojim medicinskim znanjem. Također je radila kao socijalna radnica, pomažući u rješavanju socijalnih problema povezanih s bolestima. Osim toga, pomagala je djeci u potrebi i brinula se o siročadi, osobama s invaliditetom i siromašnima.

Al-Shifa bint Abduallah al-Qurashiyah al-‘Adawiyah imala je snažno prisustvo u ranoj muslimanskoj historiji jer je bila jedna od mudrih žena tog vremena. Bila je pismena u vrijeme nepismenosti. Bila je uključena u javnu upravu i vješta u medicini. Njeno pravo ime bilo je Laila, međutim “al-Shifa”, što znači “iscjeljenje”, dijelom je izvedeno iz njene profesije medicinske sestre i doktorice. Al-Shifa je koristila preventivni tretman protiv uboda mrava, a Poslanik je odobrio njenu metodu i zatražio od nje da obučava druge muslimanke.

Nusayba bint Harith al-Ansari, također zvana Umm ‘Atia, brinula se o ranjenicima na bojnim poljima i pružala im vodu, hranu i prvu pomoć. Osim toga, obavljala je obrezivanje.

Osim tih prvih imena iz rane islamske historije, druge žene su se bavile medicinom i porodiljstvom. Malo njih je zabilježeno. Međutim, ozbiljno istraživanje u knjigama historije, medicine i književnosti sigurno će pružiti precizne podatke o njihovim životima i dostignućima.

U oblasti matematike imena nekolicine naučnica pojavljuju se u islamskoj historiji. Sutayta al-Mahāmali, koja je živjela u drugoj polovini 10. stoljeća, potiče iz obrazovane porodice iz Bagdada. Njen otac je bio sudija Abu Abdallah al-Hussein, autor nekoliko knjiga. Sutaitu je podučavalo i vodilo nekoliko učenjaka, uključujući i njenog oca. Sutaita je bila poznata po svom dobrom ugledu, moralu i skromnosti. Hvalili su je historičari poput Ibn al-Jawzija, Ibn al-Khatiba Baghdadija i Ibn Kathira. Sutayta se nije specijalizirala samo za jednu oblast, već se isticala u mnogim oblastima kao što su arapska književnost, hadis i pravosuđe, kao i matematika. Kaže se da je bila stručnjakinja za hisab (aritmetiku) i fara'id (naknadna izračunavanja), obje praktične grane matematike koje su bile dobro razvijene u njeno vrijeme. Također se kaže da je izumila rješenja jednačina koje su citirali drugi matematičari, a koja označavaju njenu sposobnost u algebri.

Labana iz Cordobe (Španija, oko 10. vijeka) bila je jedna od rijetkih islamskih matematičarki poznatih po imenu. Govorilo se da je bila dobro upućena u egzaktne nauke i da je mogla rješavati najsloženije geometrijske i algebarske probleme poznate u njeno vrijeme. Njeno široko poznavanje opće literature donijelo joj je važan posao privatne sekretarice emevijskog halife islamske Španije, al-Hakama II.

Kontruktorica astrolaba

U astronomiji i srodnim oblastima, historijski zapisi su zadržali samo jedno ime, ime Al-‘Ijliya, proizvođačica astrolaba. Malo je informacija dostupno o njoj, a znamo samo za jedan izvor u kojem se spominje, poznato bio-bibliografsko djelo Al-Fihrist Ibn al-Nadima.

Al-‘Ijliya bila kćerka proizvođača instrumenata, i poput svog oca, bili su članovi bogate tradicije inženjera i proizvođača astronomskih instrumenata koji su cvjetali u 9. i 10. stoljeću. Ibn al-Nadim ju je spomenuo u odjeljku o „mašinama“. Stoga ne znamo je li Al-‘Ijliya bila isključivo stručnjakinja u ovoj oblasti. Radila je na dvoru Sayf al-Dawle u Halepu (vladao od 944. do 967. godine) i bila je učenica izvjesnog Bitolca, koji ju je naučio tajnama zanata. Njen otac i nekoliko učenjaka koje spominje Ibn al-Nadim bili su šegrti istog majstora, koji je, izgleda, bio poznati izrađivač astrolaba. Ne znamo gdje je rođena niti je li naučila izrađivati instrumente u Halepu ili negdje drugdje. Među nekoliko postojećih islamskih astrolaba, nijedan ne nosi njeno ime, i koliko nam dostupni klasični izvori dozvoljavaju da prosudimo, ona je jedina žena koja se spominje u vezi s izradom instrumenata.

Muslimanke su igrale glavnu ulogu u promociji civilizacije i nauke u islamskom svijetu. Neke su izgradile škole, džamije i bolnice. Slijede neki primjeri ovih žena i njihov ključni utjecaj na islamsku civilizaciju.

Zubayda bint Abu Ja’far, supruga Haruna ar-Rashida, bila je najbogatija i najmoćnija žena na svijetu svog vremena. Bila je plemkinja velike velikodušnosti i darežljivosti. Izgradila je mnoge zgrade u različitim gradovima. Poznata je po tome što je započela gigantski projekt izgradnje pumpi s bunarima duž cijelog hodočasničkog puta od Bagdada do Meke. Čuveni izvor vode Zubaida u predgrađu Meke još uvijek nosi njeno ime. Također je bila pokroviteljica umjetnosti i poezije.

Fatima al-Fehri odigrala je veliku ulogu u civilizaciji i kulturi svoje zajednice. Migrirala je sa svojim ocem Muhamedom al-Fehrijem iz Kiroana u Tunisu u Fez. Odrasla je sa sestrom u obrazovanoj porodici i učila fikh i hadis. Fatima je naslijedila znatnu količinu novca od svog oca koju je iskoristila za izgradnju džamije za svoju zajednicu. Osnovana 859. godine, džamija Qarawiyin imala je najstariji, a moguće i prvi univerzitet na svijetu. Studenti su putovali tamo iz cijelog svijeta kako bi studirali islamske studije, astronomiju, jezike i nauku. Arapski brojevi su postali poznati i korišteni u Evropi preko ovog univerziteta. Ovo je jedan važan primjer uloge žena u napretku obrazovanja i civilizacije.

Dhayfa Khatun, moćna supruga ejubidskog vladara Halepa al-Zahira Ghazija, bila je kraljica Halepa šest godina. Rođena je u Halepu 1186. godine. Njen otac je bio kralj al-Adel, brat Salahuddina al-Eyyubija, a njen brat kralj al-Kamel. Bila je udata za kralja al-Zahira, sina Salahuddina. Njen sin je bio kralj Abdul-Aziz. Nakon sinovljeve smrti, postala je kraljica Halepa jer je njen unuk imao samo 7 godina. Tokom svoje šestogodišnje vladavine, suočila se s prijetnjama Mongola, Seldžuka, križara i Hurzmeina. Dhayfa je bila popularna kraljica; uklanjala je nepravde i nepravedne poreze širom Halepa. Favorizirala je siromašne i naučnike i osnovala mnoge dobrotvorne organizacije kako bi ih podržala. Dhayfa je bila istaknuta arhitektonska mecena. Osnovala je velike zadužbine za održavanje i rad svojih dobrotvornih fondacija.

Pored svojih političkih i društvenih uloga, Dhayfa je sponzorirala školstvo u Halepu gdje je osnovala dvije škole. Prva je bila škola al-Firdaous koja se specijalizirala za islamske studije i islamsko pravo, posebno za šafijsku doktrinu. Škola Al-Firdaous nalazila se blizu Bab al-Makama u Halepu i imala je učitelja, imama i dvadeset učenjaka, u skladu sa strukturom obrazovnog sistema u to vrijeme. Njen kampus se sastojao od nekoliko zgrada, uključujući školu, studentski dom i džamiju. Druga škola, škola Khankah, specijalizirala se za šerijat i za druga područja. Nalazila se u Mahalat al-Fraferi. Dhayfa je umrla 1242. godine u 59. godini i sahranjena je u citadeli u Halepu.

Hürrem sultanija, također zvana Rokselana, rođena je 1500. godine od ukrajinskih roditelja. Bila je ropkinja. Tokom napada krimskih Tatara na Ukrajinu za vrijeme vladavine sultana Selima Yavuza zarobljena je i poklonjena osmanskom dvoru. Bila je najomiljenija konkubina Sulejmana Veličanstvenog i postala je njegova supruga. Tokom svog života, Hürrem sultanija se bavila dobrotvornim radom i osnovala je niz institucija. To uključuje kompleks džamije u Istanbulu i kompleks Haseki Külliye, koji se sastoji od džamije, medrese, škole i imareta (javne kuhinje). Također je izgradila çifte hamam (dvostruko kupatilo sa dijelovima za muškarce i žene), dvije škole i žensku bolnicu. Izgradila je i četiri škole u Meki i džamiju u Jerusalemu. Hürrem sultanija je umrla u aprilu 1558. godine i sahranjena je na groblju Süleymaniya džamije.

U muslimanskoj civilizaciji, nijedna žena koja je bila na vlasti nije nosila titulu halife ili imama. Halifa je titula isključivo rezervisana za muškaraca. Međutim, iako nijedna žena nikada nije postala halifa, kao takva, bilo je žena koje su postale sultanije i kraljice. Sitt al-Mulk, fatimidska princeza u Egiptu, bila je jedna od njih. Inteligentna i dovoljno pažljiva da ne krši nijedno od pravila i zahtjeva koji regulišu politiku u islamskom društvu, i dok je obavljala gotovo sve funkcije halife, prilično efikasno je upravljala poslovima carstva kao regent (za svog nećaka koji je bio premlad da vlada) nekoliko godina (1021-1023). Imala je titulu ‘Naib as-Sultan’ (Vice-Sultan).

Sitt al-Mulk (970–1023) bila je starija sestra kalifa Al-Hakima. Nakon smrti svog oca Al-Aziza (975-996), pokušala je uz pomoć rođaka da svrgne svog brata s prijestolja, te je postala regentica za njegovog sina i nasljednika Al-Zahira. Nastavila je imati utjecaj kao savjetnica i nakon što je postao punoljetan, o čemu svjedoče vrlo velikodušni apanaži koje je dobila.

Nakon preuzimanja vlasti, ukinula je mnoga čudna pravila koja je Al-Hakim donio za vrijeme svoje vladavine i radila je na smanjenju napetosti s Bizantskim Carstvom oko kontrole nad Halepom, ali prije nego što su pregovori mogli biti završeni, umrla je 5. februara 1023. godine u 52. godini.

Još jedna kraljica koja je nosila titulu sultanije bila je Shajarat al-Durr, koja je stekla vlast u Kairu 1250. godine. U stvari, ona je muslimanima donijela pobjedu tokom križarskih ratova i zarobila francuskog kralja, Luja IX.

Shajarat al-Durr (čije ime na arapskom znači ‘niz bisera’), nosila je kraljevsko ime al-Malikah Ismat ad-Din Umm-Khalil Shajarat al-Durr. Bila je udovica ejubidskog sultana as-Saliha Ajjuba i odigrala je ključnu ulogu nakon njegove smrti tokom Sedmog križarskog rata protiv Egipta (1249-1250). Muslimanski historičari i hroničari iz mamelučkog vremena smatrali su je osobom turskog porijekla. Postala je egipatska sultanija 2. maja 1250. godine, što je označilo kraj vladavine Ejubida i početak mamelučke ere. Umrla je u Kairu 1257. godine.

Žena na tronu

Na drugom kraju muslimanskog svijeta i gotovo u isto vrijeme kada i Shajarat al-Durr, druga žena je imala vlast, ali ovaj put u Indiji. Razia (ili Raziyya) sultanija iz Delhija preuzela je vlast u Delhiju na četiri godine (1236-1240. godine). Bila je jedina žena koja je ikada sjedila na prijestolju Delhija. Njeni preci bili su muslimani turskog porijekla koji su došli u Indiju u 11. vijeku. Suprotno običaju, njen otac ju je izabrao, umjesto njene braće, za svoju nasljednicu. Nakon očeve smrti, bila je nagovorena da se povuče s prijestolja u korist svog polubrata Ruknuddina, ali, protiveći se njegovoj vladavini, narod je zahtijevao da ona postane sultanija 1236. godine.

Uspostavila je mir i red, podsticala trgovinu, gradila puteve, sadila drveće, kopala bunare, podržavala pjesnike, slikare i muzičare, gradila škole i biblioteke, pojavljivala se u javnosti bez vela, nosila tuniku i muško pokrivalo za glavu. Državni sastanci su često bili otvoreni za narod. Ipak, stekla je neprijatelje kada je pokušala eliminirati neke od diskriminacija protiv svojih hinduističkih podanika.

Ljubomoran na njenu pažnju prema jednom od njenih savjetnika, Jamal Uddin Yaqutu (koji nije bio turske krvi), njen guverner, Altunia, se pobunio. Razijine trupe su poražene, Jamal je ubijen u bici, Razia je zarobljena i udata za svog osvajača 1240. godine. Jedan od njene braće je zatražio prijestolje za sebe, u borbama su Razia i njen novi muž poraženi i oboje su poginuli.

Firishta, historičar muslimanske vladavine u Indiji iz 16. stoljeća, napisao je o njoj: „Princeza je bila ukrašena svim kvalifikacijama potrebnim za najsposobnije kraljeve i najstroži ispitivači njenih postupaka nisu mogli pronaći nijednu manu u njoj osim da je bila žena. U vrijeme svog oca, duboko se upuštala u poslove vlade, što je on podsticao, smatrajući da ima izvanredan talenat u politici. Jednom ju je imenovao regentom (onim koji je imao kontrolu) u svom odsustvu. Kada su ga emiri (vojni savjetnici) pitali zašto je imenovao svoju kćerku na takvu funkciju, a ne nekog od toliko svojih sinova, odgovorio je da vidi svoje sinove kako se predaju vinu, ženama, kockanju, te da stoga smatra da je vlada preteška za njihova ramena i da Raziia, iako žena, ima mušku glavu i srce i da je bolja od dvadeset takvih sinova.“

U muslimanskoj Africi, nekoliko žena se istaklo u raznim oblastima. Među njima, kraljica Amina od Zarije (1588-1589). Bila je najstarija kćerka Bakwe Turunkua, koji je osnovao Kraljevstvo Zazzau 1536. godine. Amina je došla na vlast između 1588. i 1589. godine. Amina se općenito pamti po svojim žestokim vojnim podvizima. Posebno je važna njena briljantna vojna strategija, a posebno inženjerske vještine u podizanju velikih zidina tokom njenih raznih kampanja. Općenito joj se pripisuje izgradnja poznatog zida Zarije. Zazzua je bila jedna od brojnih gradova-država Hausa, u današnjoj Nigeriji, koje su dominirale transaharskom trgovinom nakon sloma carstva Songhai na zapadu. Njeno bogatstvo je bilo posljedica trgovine uglavnom kožnom robom, tkaninom, kolom, soli, konjima i uvezenim metalima.

Sa šesnaest godina, Amina je postala nasljednica svoje majke, Bakwe od Turunkua, vladajuće kraljice Zazzue. S titulom je došla i odgovornost za odjeljenje u gradu i dnevna vijeća s drugim zvaničnicima. Iako je vladavina njene majke bila poznata po miru i prosperitetu, Amina je također odlučila učiti vojne vještine od ratnika.

Kraljica Bakwa je umrla oko 1566. godine, a vladavina Zazzue prešla je na njenog mlađeg brata Karamu. U to vrijeme Amina se pojavila kao vodeća ratnica konjice Zazzue. Njena vojna dostignuća donijela su joj veliko bogatstvo i moć. Kada je Karama umro nakon desetogodišnje vladavine, Amina je postala kraljica Zazzue.

Krenula je na svoju prvu vojnu ekspediciju tri mjeseca nakon dolaska na vlast i nastavila se boriti do svoje smrti. U svojoj tridesetčetverogodišnjoj vladavini proširila je granice Zazzue do najveće veličine ikada. Međutim, njen glavni fokus nije bio na aneksiji susjednih zemalja, već na prisiljavanju lokalnih vladara da prihvate vazalski status i dozvole trgovcima Hausa siguran prolaz.

Pripisuje joj se popularizacija zemljanih gradskih zidina, koje su od tada postale karakteristične za gradove-države Hausa. Naredila je izgradnju obrambenog zida oko svakog vojnog logora koji je osnovala. Kasnije su unutar ovih zaštitnih zidova rasli gradovi, od kojih mnogi još uvijek postoje. Poznati su kao “ganuwar Amina” ili Aminini zidovi.

Pored gore spomenutih specijalnosti i društvenih uloga, doprinos muslimanskih žena poznavala su i druga područja. Dva primjera pokazuju koliko će ozbiljno istraživanje unaprijediti naše znanje o njihovom doprinosu. U hemiji, historijski izvori navode ime Maryam Al-Zinyani. Neki naučnici sugerišu da je Maryam Al-Zinyani zapravo Maryam bint Abdullah al-Hawary koja je umrla 758. godine nove ere u Kairouanu. Pored pisanja poezije, Maryam je bila vješta u hemiji.