Ako se dopusti da strah od “sukoba” sa separatistima bude osnovna politička strategija i jedini odgovor na otvoreni secesionizam, onda je raspad Bosne i Hercegovine neizbježan.

Novi dan, novi secesionistički korak.

Zastupnici Narodne skupštine manjeg bh. entiteta u četvrtak su usvojili Nacrt novog ustava koji je naravno u potpunoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovim nacrtom se predviđa ponovno osnivanje vojske RS-a, ukidanje konstitutivnosti naroda, pravo na konfederaciju sa drugom državom tj. Srbijom, mogućnost ulaska u vojni savez s drugim državama, upravljanje državnom imovinom…

Sve i jedna od tih tačaka Nacrta su potpuno neustavne, nezakonite i otvoreno separatističke. Ukratko flagrantno krše Dejtonski mirovni sporazum. Nekako istovremeno se oglasio i UN pozivima na “mir i stabilnost” i “konstruktivni dijalog i saradnju” te porukama kako se treba suzdržati od bilo kakvih akcija koje “doprinose podjelama”. Simpatično.

No najveća tragedija u cijeloj priči nije ni Dodik ni njegova politika – on je odavno jasan i vrlo glasan u svojim namjerama te doslovno samo radi ono što je već stotine puta rekao da će uraditi. Nije toliko tragičan ni besmisleni UN i tamošnja “zabrinutost” jer odlično znamo, nakon iskustva preživljenog rata i hiljada beskorisnih deklaracija i izjava “Ujedinjenih nacija”, da se odatle nemamo čemu nadati. Prava tragedija je potpuna pasivnost i paraliza vlasti u Sarajevu, koje nemaju adekvatnog odgovora na bilo koji od Dodikovih poteza.

Dok se u manjem bh. entitetu sistemski urušavaju državne institucije, onima koji su na vlasti u Sarajevu je najvažnije javnosti “iskomunicirati narative” o tome kako rade dobar posao te kako oni nisu odgovorni za pobješnjelog Dodika sa kojim su, umjesto sa srpskom opozicijom, vrlo svjesno formirali vlast, prepustili mu tolike institucije i te ga častili sa stotinama miliona maraka. Čini se kako se krizni menadžment Trojke više fokusira na kontrolu političke štete koju Trojka trpi Dodikovim secesionizmom a ne na zaustavljanje secesionizma.

Posebno je opasno što je od strane Trojke, njenih medija i pristalica usvojen narativ koji se sve više forsira – da se treba “izbjegavati sukobe pod svaku cijenu” te da je najgora stvar “institucionalna konfrontacija” snaga sigurnosti države i entiteta pa su stoga u svemu najgori ne Milorad Dodik i velikosrpska bulumenta već oni koji u Sarajevu “huškaju na rat” tako što traže da institucije konačno rade što im je i posao te uhapse Dodika i njegovu secesionističku bandu.

Ovakav pristup podsjeća na period ranih 1990-ih, kada se Bošnjacima govorilo da “ne provociraju” i “ne nasjedaju” na provokacije te da će se sve riješiti diplomatskim putem, dok su se istovremeno odvijale pripreme za rat i genocid. Isto je bilo i u decenijama nakon rata kada se povlačilo pred secesionizmima sa obje strane pa se tako jednim po jednim nenasjedanjem i neprovociranjem došlo do današnje situacije.

Ako je i bilo nekog rezona za takve poruke početkom devedesetih, kada je odnos snaga između velikosrpskog agresora i branitelja bio ogroman, danas više nema mjesta za takva opravdanja. Postoje sredstva ali izgleda da nedostaje volje.

Dodik će nastaviti sa otvorenom secesijom sve dok mu se ne postavi jasan i odlučan institucionalni odgovor koji sada u ovoj poodmakloj fazi može biti samo hapšenje. Pravo pitanje nije više šta će Dodik uraditi, jer je to već poznato, već šta će uraditi oni koji bi trebali štititi Bosnu i Hercegovinu od Dodikovog secesionizma.

Elmedin Konaković je već izjavio ranije izjavio: “Nećemo u slučaju nepoštivanja nekih sudskih odluka i presuda slati naoružane ljude na naoružane ljude, jer Milorad Dodik kontroliše jedan dio MUP-a Rs. On traži procese, skandale ili incidente koji bi pomogli njegovom ostanku na vlasti.”

Kada je to već tako, kako onda Konaković i Trojka namjeravaju zaustaviti Dodika, ako uopšte i namjeravaju? Kako misle zaustaviti secesioniste ako izbjegavaju “incidente” poput hapšenja?

Trenutno, sve što dolazi iz Sarajeva jeste odgađanje i kalkulisanje, gdje predstavnici vlasti Trojke tajno mole svoje strane sponzore da oni djeluju i zaustave Dodika a ovi im javno poručuju da je to njihov problem, uz obligatno obmanjivanje javnosti kako se državna mašinerija pokreće sporo ali neumitno mada je svakome jasno da nije ni upaljena jer su šoferi Dodikovi ljudi.

Moglo bi se reći da sve ovo dugoročno vodi ka kapitulaciji ali kapitulacija se nazire i kratkoročno, jer opstanak države je već pitanje sedmica ako ne i dana. Ukoliko “političko Sarajevo” koje sada oličava vlast Trojke konačno ne pronađe snagu i volju da se politički i institucionalno suprotstavi i obračuna destruktivnim silama velikosrpskog secesionizma, samo će ubrzati proces koji državu vodi u propast.

Ako se dopusti da strah od “sukoba” i “nasilja” bude osnovna politička strategija, jedini odgovor na otvoreni secesionizam, onda je raspad Bosne i Hercegovine neizbježan.