Krenuo si u nekakav projekat/posao – pazi dobro, ne radi to sa nesortom! Dobro razmotri ko je taj s kim ulaziš u ostvarenje tog projekta –  okreni list (list tvoga lica je srce, jer obično su ti laskavci lijepog govora, slatkorječivi  i primamljivi, prosto te vuku sebi), okreni od njih list – dakle, svoje lice i svoje srce okreni od njih! / Vidite šta znači prisustvo ove kategorije! Gubiš kuvvet gazije – junaci bi izgubili hrabrost, i doveli bi vas do poraza! Eto šta je blizina nedostojnih! A odmah možemo zaključiti šta znači blizina Božijih ljudi. / Ima uhoda njihovih među vama, i sad je on tu u safu s tobom i taj saf izgleda postrojen, a jok – to su sve rupe u tom našem safu, kroz koji će neprijatelj imati prostora da uđe, da se izgubi ova početna prednost koju u startu vjernik ima, šta god da poduzme. 

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 3993–4035/III (drugi dio)

Priredio: Šaban Gadžo

Časopis „Bosna“ u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

Ašk je kao tvrdnja, a podnošenje grubosti je svjedok.
Kad svjedoka nemaš, onda tvrdnja pada.

Ta tvoja riječ da si ašik, da si zaljubljenik, podrazumijeva da si spreman da podneseš grubost, i ako to tako bude, onda je to zaista svjedok koji je u prilog ove tvoje tvrdnje. Kad svjedoka nemaš (ako je to bila prazna priča) onda tvrdnja pada –  nema tu ašika! A nisu svi koji su znali reći prije borbe da će biti ustrajni, pravi borci, ovakvi; bilo je i onih koji su ispunili obećanje svoje. Jedan od njih je i amidža Enes ibn Malika, r. a., Enes ibn Nadr, po kome je dobio ime. Nije učestvovao u prvoj borbi na Bedru, jer ashabi nisu ni znali da će doći do te borbe. Bilo mu je žao, veoma teško, što nije učestvovao i onda je rekao: – Ako me Gospodar poživi pa dočekam sljedeći sukob sa mušricima, onda će Gospodar vidjeti šta ću ja uradit, moj Gospodar Allah Uzvišeni. I kad je bila Bitka na Uhudu, pa kad su se redovi muslimana razbili nakon što nisu poslušali savjet Poslanika, s. a. v. s., zaboravili na njega, oko Poslanika je ostala samo mala skupina koji su ga branili. Vidjevši to, ovaj ashab Enes ibn Nadr, r. a., rekao je: – Gospodaru, ja nemam ništa sa ovim što rade (tj. sa mušricima) koji su došli ovdje da ugase Tvoje svjetlo (ja nemam ništa sa takvom kategorijom ljudi) a tražim oprosta za ove (za muslimane) koji su dozvolili da budu ovako razbijeni i da ostave Poslanika. I onda je jurnuo prema neprijatelju; u tom njegovom jurišu naišao je na Sa'd ibn Muaza, r. a., i kaže mu: – Sa'de, osjećam miris Dženneta ispod Uhuda! I poginuo je kao šehid. Više od 80 rana je bilo na njegovom tijelu, što od sablji, što od kopalja i strijela. A onda su ga tako poslije masakrirali, da ga je njegova sestra poznala samo po jagodicama prstiju. Eto, to je jedan od ashaba koji je ono što je rekao  i ispunio. Za njega i takve slične, objavljeni su ovi ajeti, esteizubillah: Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu; ima ih koji su poginuli i ima ih koji to očekuju i nisu ništa izmijenili (od onoga na šta su se zavjetovali). Da Allah nagradi iskrene za njihovu iskrenost, a da, ako hoće, stavi na muke licemjere ili da im oprosti. Allah zaista prašta i samilostan je. (El-Ahzab, 23-24)

Dakle ima izuzetaka koji su stali iza onoga što su rekli. Ali pošto smo imali riječ o munaficima, vidite sad kakvi su ašici, takvi su ljudi daleko od munafikluka; ono što kažu, stoje iza toga. Enes ibn Nadr, r. a., je pravi ašik – on je spreman da podnese sve grubosti, da bi bio potpuno očišćen, i sad uživa plodove svoje žrtve.

Ašk (ljubav) je kao tužba, a neprijatnosti i gorčina (koja nju prate) je svjedok (i dokaz ljubavi). Ako ti nemaš svjedoka, onda pada tužba! (Onda tužba nema osnova.)

Kad svjedoka traži ovaj Sudija, povrijeđen ne budi!
Poljubi zmiju, da bi našao blago!

Kad Uzvišeni traži svjedoka za tu tvoju tvrdnju, nemoj biti povrijeđen – valja i dokazati to što si tvrdio! Jer, kako se kaže u jednoj poslovici: Nema blaga bez zmije, niti ruže bez trna!  (Ili ovako: Nema blaga bez zmije, ni druga bez žaoke!) Znači, ovi pravi ašici, oni su spremni na to da popiju i gorak otrov, da bi došli do te riznice, ili da budu ubodeni, na putu do ruže (do svog Dosta), i to je njihov svjedok.

Ta grubost nema posla sa tobom, o sinak,
nego sa lošim svojstvima u tebi.

Ova grubost prilikom čišćenja, nema posla sa tobom, o sinak, nego sa lošim svojstvima u tebi – znači, te su neprijatnosti tebi u prilog, jer na ovaj način ti se čistiš od tih ružnih svojstava. Pogledajmo ove primjere kako nam objašnjava šta to znači podvrgnuti se ovakom čišćenju.

Udarci štapa, kojim čovjek klofa prostirku,
ne udaraju po prostirci, nego po prašini.
Ako konja udara taj dreser,
to nisu udarci po konju, nego po njegovom spoticanju.
Da bi se od spoticanja oslobodio i prijatnog koraka bio.
Širu zatvaraš, da bi vino postala.

(šíra = slatki sok zrelog grožđa ili drugog voća u kome još nije počelo alkoholno vrenje; mȍšt)

Sad bi ovdje mogli uzeti za primjer i „Jusufovu medresu“ (Zatvor): čovjek bude zatvoren i premda gubi slobodu, dobiva priliku da se lijepo presabere, jer će razmišljanjem doći do nove, bolje pameti. Pa ako uspije (a vidjeli smo to, mnogi su došli sebi dok su prošli kroz ovu školu) onda zatvor za njega nije poniženje, već duhovno uzdizanje. Jer, zatvoreni od svih tih stvari koje su ih odvlačile od Istine, trpeći ovu vatru zatvora, dobili su vrijeme da trezveno razmisle o sebi i svom životu, i onda je taj zatvor bio suštinska sloboda po njih.

Neko je rekao: „Koliko si samo puta tog jetima udario!
Kako te nije strah od Božijega kahra?“

Kako te nije strah da Allah na tebe ne izlije Svoju srdžbu, jer znamo šta je jetim! Poslanik, s. a. v. s., upozorava na jetime i kaže – da će on i skrbnik jetima, na Sudnjem danu, biti poput ova dva prsta! Znači, tako blizu. A preporučuje nam, ako čovjek osjeća okorjelost ili tvrdoću svoga srca, da pomiluje jetima, pa će i ta tvrdoća pasti sa njega. Sad ovdje pita (vidio je nekoga kako udara jetima): Kako te nije strah Božijeg kahra?

On odvrati: „Kad sam udario – o, dušo i prijatelju –
ja sam udario po tom demonu koji je u njemu!“

Ne udaram njega (jetima) nego udaram po šejtanu koji je u njemu. Ovdje vidimo metod odgoja, kako to odgojitelji rade. Možda nama nekada bude i tegoba, možda moramo podnijeti udarac s te strane, pa je to teško, međutim to je u našu korist.

Sve ljepši od ljepšeg primjer:

Ako ti majka kaže: „Crko, dabogda!“
Time želi, smrt te naravi i smrt fesada.

Smrt te tvoje naravi koja je loša, loših svojstava u tebi, hrđavih navika i lošeg vladanja – želi smrt tome; i smrt fesada (smutnje i svađe) koji će kao posljedica doći ako ta narav prevlada i zagospodari tobom.

Ta grupa, koja bježi od edeba,
Bruka čovječnost i ljude.

Ta grupa ljudi (licemjeri) koje sam ti ovako opisao, koja bježi od edeba (jer kao takvi, bježe od prevaspitavanja, odgoja i uljudnosti) bruka čovječnost i ljude – napustili su čojstvo, i ne ukazuju nikakvu pažnju prema istinskim ljudima, prema Božijim ljudima. Tako ostaju gluhi na ono što s te strane dolazi.

Odvratitelji ih od borbe tjeraju,
da tako ostanu poniženi i osramoćeni.

Odvratitelji: to su licemjeri. Vidjeli ste na koliko mjesta su opisani kad govore – nemojte izlaziti u borbu, ili – da ste ostali s nama, ne biste poginuli… Znači, odvraćaju te od zalaganja na Allahovom putu, da tako, zajedno s njima, ostaneš ponižen i osramoćen.

Manje slušaj razmetanja i povike blebetala!
Sa takvima ne idi u bojne redove!

(Ostavit će te na cjedilu.)

Zato što bi vam povećali smutnju, Hakk je rekao:
„Od kolebljivih drugova, list okreni!

Upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Da su pošli s vama (na vojnu), oni bi vam samo na smetnji bili, ubacili bi među vas neprijateljstvo i mržnju, tražeći (nastojeći) da vas zavedu. Među vama ima i njihovih uhoda. A Allah najbolje zna silnike. (Et-Tevba, 47)

Pogledajte kako nam je ovaj ajet razotkrio tu kategoriju ljudi: krenuo si u nekakav projekat/posao – pazi dobro, ne radi to sa nesortom! Dobro razmotri ko je taj s kim ulaziš u ostvarenje tog projekta –  okreni list (list tvoga lica je srce, jer obično su ti laskavci lijepog govora, slatkorječivi  i primamljivi, prosto te vuku sebi), okreni od njih list – dakle, svoje lice i svoje srce okreni od njih!

Jer, ako bi oni s vama zajedno krenuli,
gazije bi lišili hrabrosti i doveli do poraza.

Doslovce: ostavili bi ih kao praznu slamu, kao izjedeno i ispražnjeno klasje. Vidite šta znači prisustvo ove kategorije! Gubiš kuvvet gazije – junaci bi izgubili hrabrost, i doveli bi vas do poraza! Eto šta je blizina nedostojnih! A odmah možemo zaključiti šta znači blizina Božijih ljudi.

Oni stupaju, sa vama, u isti saf,
a onda bježe i razbijaju srce safa.

Vidite ovo kako nam je ajet rekao: ima uhoda njihovih među vama, i sad je on tu u safu s tobom i taj saf izgleda postrojen, a jok – to su sve rupe u tom našem safu, kroz koji će neprijatelj imati prostora da uđe, da se izgubi ova početna prednost koju u startu vjernik ima, šta god da poduzme. Znate šta mi je sad naumpalo dok sam razmišljao o ovom polustihu: Oni stupaju, sa vama, u isti saf… U Njemačkoj se 1974. godine igralo svjetsko prvenstvo u fudbalu. Znači, prije 48 godina. Igra se  utakmica Brazil – DR Njemačka, 0:0 do 60. minute, a onda je dosuđen slobodni udarac za Brazil, jedno 20-ak metara od gola. Jedan Brazilac  ulazi u živi zid Nijemaca; oni ga tjeraju, ali on se malo  s njima pogura, oni ga pustiše i on se  fino smjesti između njih. Rivelinjo se zaleti i jakim udarcem pogodi loptom po sred tog mjesta gdje je njegov igrač bio u zidu, ovaj se sagne, lopta uđe u mrežu, niko je nije ni vidio. Eto, tako se to dešava – on će se sagetI u tom odsudnom trenutku… I ova vojska, koja vidi nas odakle mi nju ne vidimo, imat će prostor da uđe, a onda i gazija gubi hrabrost, i eto poraza.

Prema tome, jedna mala vojska, bez te skupine,
bolja je od vojske s licemjerima uvećane.“

I na Uhudu, pred samu borbu, 300 licemjera napušta poprište. Sad je to, da kažemo, bio veliki brojčani gubitak za islamsku vojsku, međutim to je upravo bio dobitak, jer su sada na braniku ostali samo istinski vjernici. Vidite kako mora doći do odvajanja tih kategorija. Ima neko, po svojoj prirodi, iz Praiskona je izabrao tu jednu tminu, neznanje, jednu poganštinu, i sad te kategorije se moraju odvojiti na ovom svijetu. Jednom je Musa, a. s., pitao Gospodara: – Gospodaru, Ti si sve stvorio, kako onda uništavanje?! (On pita, kako ćeš onda uništiti to što si stvorio, u prvom redu misli na ljude.) Gospodar mu kaže: – O, Musa! Uzmi pregršt žita i posij. On je uzeo i posijao. Nakon izvjesnog vremena to je niklo, klasovi bijeli, puni, lijepi i sad u punoj toj ljepoti Musa, a. s., je uzeo srp i čim je prvi snop posjekao Gospodar mu kaže: – O, Musa, zašto ga siječeš, sad kad je u punoj ljepoti? Musa odgovara: – Da odvojim lijepi klas (sjeme) od onoga što je suhovina, što je slama, što treba baciti. I onda mu je bilo jasno. Gospodar mu je tako odgovorio zašto dolazi do odvajanja. Kad-tad desit će se ono iz ajeta – razdvojite se! (Jasin, 59) Tako će biti i na Ahiretu – sretni i nesretni, razdvojit će se, a i na ovome svijetu.

Malo badema dobro prosijanih,
bolje je od mnogo, s gorkim pomiješanih.
Gorki i slatki su po zveketu isti.
Nedostatak se ispoljava u pogledu nejednake srčike.

Svaka stvar ima svoju spoljašnost i unutrašnjost. Svako lice, ima i svoje naličje. Kao što su i bademi vanjštinom isti, a kad se otvore – neki je sladak, a neki gorak. Tako isto i ljudi, jedni su se opredijelili za nevjerstvo, a drugi su vjernici. Naizgled su nam isti, nema kakve fizičke razlike, ali suštinski, ogromna je razlika. Dok je jedan fin, čestit, prijatan, drugi je osor, nepristupačan, pogan… I onda se valja zaštititi kad izlazimo, a moramo izaći napolje. Ponesimo tu zaštitu, koju nam je Gospodar dao, jer vidite kako taj ambijent djeluje, kako nam može otupiti snagu da ne bi istrajali na putu Allahova zadovoljstva.

Nevjernik biva uplašena srca, jer od nagađanja,
živi u sumnji u pogledu budućeg svijeta.

On sumnja: ima li ga, nema li ga, i njegov život je takav. Hz. Mevlana to definira kao onog uplašenog srca. I razumljivo je da se boji i same pomisli da ode sa ovog svijeta; volio bi vječno da ostane tu. A suštinski, svi smo došli na fitretu, ta je čistoća prisutna, i što kaže hz. Mevlana: – Duh ljudski (čovječiji) je poput zraka, ali ako se taj zrak pomiješa sa prašinom, onda ne možeš neba vidjeti, a i Sunce će ti zakloniti. Ispod toga, suštinski, ti si poput čiste rijeke u kojoj se kriju dragulji, pa nemoj je mutiti – ne muti je ovakvim nagađanjima, pretpostavkama kad ti je od Gospodara tvog došla jasna Poslanica, i svim narodima – niko neće imati opravdanja! Nema naroda da im Allah nije slao poslanike Svoje, koji su govorili jezikom tog naroda, tako da nećemo imati opravdanja.

Kuda ide onaj „uplašenog srca“?

On ide putem, ali ne zna konaka.
Korak plašljivo pruža srčani slijepac.

Srčani slijepac, nije to čovjek kome nedostaje ovo vanjsko čulo; to je duhovno sljepilo, kako kaže Kur'an: … nisu slijepe oči, nego srca u prsima. (El-Hadždž, 46)

Odmah nam odgovara hz. Mevlana:

Kad musafir put ne poznaje, kako ide?
S kolebljivošću i srcem punim krvi ide.

(Sa sumnjom i strahom, takav je njegov korak na ovom svijetu.)

Ko god bi mu se obratio: „Hej, ti! Nije to put!“
On bi se, od straha, tu zaustavio i stajao.

Njega bi svaki povik izbacio iz ravnoteže… I kako nam kažu velikani: – Imaju tri vrste srca: Jedno je kao planina, jedno kao drvo, a jedno kao pero. Ono koje je kao planina, ne može ništa pomjeriti, tako je stabilno; ono koje je kao drvo, korijen mu je duboko u zemlji, al’ mu vjetar povija grane; a ono koje je kao pero, njega nosi gdje hoće. Taj srčani slijepac u ovakvom halu ne zna gdje da nogu spusti, bilo kakav povik i on je već na raskrsnici, ne zna šta dalje da uradi.

A ako put poznaje njegovo pametno srce,
kako bi onda svaki povik mogao ući u njegovo uho?!

Ako se radi o osobi čije je srce pametno, bilo kakav povik da dođe, neće ga izbaciti iz ravnoteže, neće ga skrenuti sa puta Allahovog zadovoljstva, on je kao stijena.

Dakle, nemoj biti saputnik takvima, devinog srca,
zato što u vaktu tjeskobe i straha, nestaju.

(Ljudi devinog srca, to su oni strašljivi, preplašeni i samim tim nepouzdani. Podvijaju rep i bježe, ostavljaju te samog.)

Oni bježe i tebe samog ostavljaju,
premda su u razmetanju poput babilonskih čarobnjaka.

Babilon je služio za primjer legla sihra, čarolija. Oni su imali takve čarobne nastupe, i njihov govor i ono šta su izmišljali, govoreći o svom junaštvu, ali bježe i tebe samog ostavljaju.

Sjećate se kad je Timurlenk došao u Anadoliju, pa sa slonom nered čini. Slon gazi po njivama i pravi štetu ljudima. Ljudi se skupili kod Nasrudin-hože i kažu mu, ti si mudar, pametan, de ti izađi i progovori koju. Hoću, kaže Hodža, ako ćete i vi sa mnom ići. Jašta radi, i mi ćemo biti uz tebe, sve do kraja, šta god da bude. I tako su krenuli. Kad su došli do šatora Timurlenkova, Nasrudin se okrene, nikog iza njega nema, svi su pobjegli. Izađe pred strašnog Timurlenka i on ga pita što si došo. Vladaru, gledam onaj hudi tvoj slon sam, onako hoda tamo-vamo, pa kad bi mu još i slonicu nabavio, da nije sam… Tako to izgleda šaljivo, ali ovoj kategoriji ljudi treba i drugi slon, ne bil sebi došli. Ostavit će te na cjedilu.

Sad u dva posljednja bejta, ovako kaže hz. Mevlana:

Pazi! Ti od gizdavca ne traži da izađe na bojište!
Ti od paunova ne traži postavljanje zamke i lov.

Gdje  ćeš od gizdavca napraviti borca! Drugim riječima – gdje će paun lov uloviti! On je zadivljen sobom, razmeće se i bahato se pravi važan i snažan!

I onda završava:

Narav je paun, koja te na zlo navraća i
priču ti priča, da bi te od tvog mekama udaljila.

Ta tvoja priroda je paun, koja te na zlo navraća, da te pokoleba u tvom ubjeđenju. Znači, imaš tog šaptača, koji će ti ovako priču pričati. Moja i tvoja narav, to je ovaj paun, koji o sebi ima tako lijepo mišljenje, samo da bi te sa tvog mekama udaljio.

I da završimo sa jednim kratkim hadisi-šerifom:

Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: Čuvajte se onog zelenila, koje raste na bunjištu!

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!

Drugi dio 94. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 15. 06. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.