Alžirski rat za nezavisnost (1954.–1962.) bio je jedan od najkrvavijih antikolonijalnih sukoba; Francuska je koristila brutalne metode, uključujući mučenje i masakre. Masakr u Sétifu 1945. godine, kada je francuska policija ubila 14-godišnjeg dječaka koji je nosio alžirsku zastavu, izazvao je pobunu i brutalnu represiju u kojoj je stradalo do 40.000 ljudi

Francusko-alžirski odnosi, obilježeni kolonijalnom prošlošću i borbom za nezavisnost, i danas ostaju duboko složeni i često napeti. Nedavna eskalacija sukoba između dviju zemalja, samo sedam dana nakon posjete francuskog ministra vanjskih poslova, Jeana-Noëla Barrota Alžiru, pokazuje koliko je krhka bila nada u poboljšanje dijaloga.

Od alžirske nezavisnosti 1962. rijetko su odnosi dvije zemlje bili ovako duboko narušeni, a trenutna kriza naglašava nesuglasice oko sigurnosti, slobode izražavanja i interpretacije međunarodnih normi.

Kriza je započela 12. aprila 2025. hapšenjem agenta alžirskog konzulata u Francuskoj u sklopu istrage o otmici alžirskog disidenta. Alžir je burno reagirao, proglasivši hapšenje kršenjem Bečke konvencije o diplomatskom imunitetu, te je naredio protjerivanje 12 francuskih diplomatskih zvaničnika unutar 48 sati.

Francuska je uzvratila recipročnom mjerom, protjeravši 12 alžirskih diplomata i konzularnih agenata te povukavši svog ambasadora iz Alžira na konzultacije.

Alžir tvrdi da je hapšenje konzularnog agenta narušilo diplomatski imunitet, dok Pariz ističe članak 31. Bečke konvencije, prema kojem imunitet ne vrijedi za djela izvan službenih dužnosti. Francusko pravosuđe smatra da je hapšenje opravdano u slučaju otmice, čak i ako su osumnjičeni strani konzularni službenici. Ove suprotstavljene interpretacije pravnih tekstova samo su površina dubljeg nesporazuma koji prijeti potpunim prekidom odnosa.

Da bismo razumjeli današnju napetost, potrebno je vratiti se dublje u historiju francusko-alžirskih odnosa. Alžir su u srednjem vijeku naseljavali Mauri (Berberi) i Arapi, a Osmansko carstvo proširilo je svoju vlast 1519. godine. Francuska je započela kolonizaciju 1830. godine, suočavajući se kasnije s brojnim berberskim ustancima. Do početka 20. stoljeća Alžir je postao francuska kolonija, a kasnije i  administrativni departman, što je zemlji dalo status sličan francuskim pokrajinama. Alžirska arhitektura, oblikovana francuskim urbanistima, i danas nosi tragove tog razdoblja.

Međutim, kolonijalno razdoblje donijelo je glad, nezaposlenost i bijedu većini alžirskog stanovništva. Francuski doseljenici, poznati kao pieds-noirs, posjedovali su najbolje poljoprivredno zemljište, raseljavajući hiljade alžirskih seljaka. Albert Camus, rođen u Alžiru, 1945. je pisao o nepravedi i gladi koju su trpjeli Alžirci. Pokret za nezavisnost formiran je početkom 20. stoljeća, a 1925. Messali Hadj osnovao je službeni pokret. Ferhat Abbas 1943. predstavio je Manifest alžirskog naroda, zahtijevajući jednakost, agrarnu reformu i priznanje arapskog jezika.

Alžirski rat za nezavisnost (1954.–1962.) bio je jedan od najkrvavijih antikolonijalnih sukoba. Počeo je prvog novembra 1954. napadom Fronta za nacionalno oslobođenje (FLN) na francuske civile. Sukob je prerastao u građanski rat između francuske vlade, pieds-noirsa i muslimanskih nacionalista. Kompleksnost sukoba ogledala se i u postojanju harkija – Alžiraca koji su se borili za Francusku – i pieds-rouges – francuskih ljevičara koji su podržavali FLN.

Francuska je koristila brutalne metode, uključujući mučenje i masakre. Masakr u Sétifu 1945. godine, kada je francuska policija ubila 14-godišnjeg dječaka koji je nosio alžirsku zastavu, izazvao je pobunu i brutalnu represiju u kojoj je stradalo do 40.000 ljudi. Pariški masakr 1961. godine, u kojem je ubijeno oko 400 alžirskih demonstranata alžirskog porijekla, ostao je zataškan desetljećima. Francuska je koristila napalm, plinske komore i postavila 11 miliona mina, uz nuklearna testiranja u Sahari, što je izazvalo ogromne gubitke.

Posebno tragična bila je sudbina harkija, muslimanskih Alžiraca koji su se borili uz Francusku. Regrutirani često nasilno, služili su u francuskoj vojsci za minimalnu plaću, bez garancija za svoje porodice. Nakon Sporazuma iz Éviana 1962. godine, koji su označili kraj rata, većina harkija demobilizirana je i ostavljena na milost i nemilost. Procjenjuje se da je između 75.000 i 150.000 harkija mučeno ili ubijeno u Alžiru. Oni koji su uspjeli emigrirati u Francusku suočili su se s diskriminacijom i siromaštvom, često smješteni u tranzicijske logore poput kampa Joffre blizu Perpignana.

Danas zajednica harkija i njihovih potomaka broji oko pola miliona ljudi. Tek 2001. Francuska je ustanovila Dan sjećanja na harkije, a 2005. donesen je zakon o naknadi. Bivši predsjednik François Hollande 2016. priznao je odgovornost Francuske za napuštanje harkija i nehumane uslove u logorima.

Današnja kriza između Francuske i Alžira vezana je za pitanja sigurnosti i slobode izražavanja. Alžirsko odbijanje primanja svojih državljana pod francuskim naredbama za deportaciju (OQTF) izaziva bijes u Parizu, posebice nakon slučaja ubistva u Mulhouseu, gdje je glavni osumnjičenik Alžirac kojeg Alžir 14 puta nije htio primiti natrag.

Pritom se Alžir suočava s vlastitim izazovima. Diplomatski izoliran u regiji, suočen s unutrašnjim pritiscima i željom za pregovorima o Asocijacijskom sporazumu s EU, Alžir ne može voditi bitke na svim frontovima. S druge strane, Francuska pod predsjednikom Emmanuelom Macronom pokazala je veću otvorenost prema Alžiru nego bilo koji lider od 1962., no čini se da ni to nije dovoljno za prevladavanje historijskih i aktuelnih nesporazuma.

Rješavanje krize zahtijeva ravnotežu, tvrdolinijaška politika ili čisto diplomatski pristup nisu donijeli rezultate u prošlosti. Obnavljanje dijaloga ključno je za rješavanje pitanja poput deportacija, ali Francuska može aktivirati i druge poluge, poput pritiska kroz EU. Alžirska vlada, suočena s unutarnjim i regionalnim izazovima, mogla bi biti prisiljena na kompromis.

Historijska trauma Alžirskog rata i dalje oblikuje odnose između dviju zemalja. Sedam miliona ljudi u Francuskoj povezano je s tom historijom, čineći je neizbježnim dijelom nacionalnog identiteta. Od pieds-noirsa koji danas podržavaju ekstremnu francusku desnicu do harkija koji traže priznanje svoje patnje, Alžir ostaje rana koja peče.