Kada je bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić u septembru 1427. godine na Bobovcu potpisao ugovor o nasljeđivanju prijestolja s grofom Hermanom II Celjskim, činilo se da je sudbina bosanske krune zapečaćena u korist moćne slovensko-štajerske dinastije. Međutim, nakon Tvrtkove smrti 1443. godine, bosansko plemstvo i novi kralj Stjepan Tomaš odlučili su ignorisati stari sporazum, što je natjeralo Hermanovog sina, kneza Fridrika II Celjskog, da krene u diplomatski i politički rat za bosanski tron, epizodu koja otkriva sve složenosti dinastičkih igara na dvorovima kasnosrednjovjekovne Evrope

Historijska pozornica srednjovjekovne Bosne u prvoj polovini XV stoljeća nalikovala je složenoj šahovskoj partiji u kojoj su figure premještali dinastički brakovi, rodbinski ugovori, provale osmanskih četa i stalna previranja domaće vlastele. Među svim diplomatskim intrigama koje su obilježile posljednja desetljeća Bosanskog kraljevstva, posebno je zanimljiva i nedovoljno zapažena epizoda u kojoj se kao pretendenti na bosansku krunu pojavljuju knezovi Celjski, moćna velikaška porodica čiji su se posjedi prostirali od austrijskih i slovenačkih zemalja do same Save.

Priča o pretendentima iz obitelji Celjski seže u 1361. godinu, kada se Katarina, kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, udala za Hermana I Celjskog. Taj brak u početku nije nagovještavao nikakve posebne političke posljedice jer su obje dinastije vodile vlastitu politiku. Međutim, kako su desetljeća prolazila, političke prilike na jugoistoku Evrope dramatično su se promijenile. Bosna se suočavala s rastućim priskakanjem osmanskih snaga i unutrašnjim sukobima, dok su knezovi Celjski nezaustavljivo usko vezali svoju sudbinu uz ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda Luksemburškog.

Herman II Celjski bio je čovjek ogromnih političkih ambicija. U bitki kod Nikopola 1396. godine spasio je život kralju Sigismundu, a nekoliko godina kasnije oslobodio ga je i iz zatočeništva u Siklósu. Za te iznimne zasluge Sigismund ga je obilato nagradio posjedima, darovavši mu Varaždin, Zagorje i Međimurje, a kćerku Hermana II, devetogodišnju Barbaru, zaručio je za samog kralja Sigismunda. Time su Celjski postali vodeća sila na ugarskom dvoru.

Istovremeno, bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić tražio je izlaz iz teškog političkog položaja. Pritisnut osmanskim upadima i željan zaštite od ugarskog dvora, Tvrtko II je sredinom dvadesetih godina XV stoljeća ušao u pregovore sa Sigismundom. Budući da Tvrtko II tada nije imao zakonitih muških potomaka, na ugarskom dvoru rođena je zamisao da se pitanje bosanskog naslijeđa riješi unutar dinastičkih krugova bliskih Budimu. Prijedlog je pao na kneza Hermana II Celjskog, koji je po prabaki Katarini bio praunuk bana Stjepana II Kotromanića.

Rezultat ovih pregovora bio je čuveni ugovor potpisan drugog septembra 1427. godine u Bobovcu. Kralj Tvrtko II izdao je svečanu ispravu kojom je odredio da, ukoliko umre bez zakonitih muških nasljednika, čitavo Bosansko Kraljevstvo, sa svim gradovima, utvrdama i podanicima, pripada knezu Hermanu II Celjskom i njegovim muškim potomcima. Ugovor je pravdan velikaškim srodstvom, osobito ljubavlju i uslugama koje je Herman II činio za Bosnu pri ugarskom dvoru. Međutim, u pozadini ove odluke stajala je jasna namjera da se spriječi dolazak na vlast suparničke struje i pretendenata koji su uživali podršku Osmanlija, prvenstveno Radivoja Ostojića.

Iako je ugovor iz 1427. godine izazvao trenutno nezadovoljstvo moćnih bosanskih vojvoda Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića, situacija se brzo smirila. Pokazalo se da su bosanski velikaši računa vodili o tome da do realizacije ugovora možda nikada neće ni doći. Sam kralj Tvrtko II ubrzo se oženio Dorotejom Gorjanskom, nadajući se potomstvu, no kraljica je umrla u jesen 1438. godine ne ostavivši nasljednika. U međuvremenu je 1435. godine umro i sam knez Herman II Celjski, a dvije godine kasnije i kralj Sigismund.

Kada je u novembru 1443. godine umro kralj Tvrtko II, bosansko prijestolje ostalo je prazno. Prema ugovoru iz 1427. godine, legitimno pravo na bosansku krunu prelazilo je na Hermanovog sina i nasljednika, kneza Fridrika II Celjskog. No, politička stvarnost u samoj Bosni otišla je u potpuno drugom smjeru.

Na samrti, Tvrtko II je promijenio stav i preporučio vlasteli da za vladara izaberu Stjepana Tomaša, mlađeg izvanbračnog sina kralja Ostoje. Domaća vlastela okupljena na državnom saboru većinski je prihvatila Tomaša i uzdigla ga na prijestolje. Time je bosansko plemstvo praktično ignorisalo sporazum s Celjskim knezovima, dajući prednost izdanku domaće dinastije Kotromanića koji je bio prihvatljiv većini.

Stjepan Tomaš se odmah po stupanju na vlast našao pod žestokim priskakanjem protivnika. Na domaćem terenu osporavao ga je stariji brat Radivoj Ostojić, koga je podržavao najmoćniji bosanski velikaš, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača. Istovremeno, knez Fridrik II Celjski nije namjeravao olako odustati od svojih nasljednih prava zagarantovanih ugovorom iz 1427. godine.

U nastojanju da učvrsti svoj poljuljani položaj i stekni međunarodno priznanje, novi bosanski kralj poslao je svoja poslanstva na dvorove u Dubrovniku, Mlecima, Budimu i Beču. U proljeće 1444. godine Tomaševi izaslanici stigli su u Beč pred rimsko-njemačkog cara Fridrika III Habzburškog. Poslanici su caru prenijeli vijest da je Tomaš izabran za kralja po posljednjoj želji Tvrtka II i volji stanaka bosanskog sabora, te su predali bogate darove tražeći carevu naklonost i podršku.

Međutim, važan dio bosanskog obraćanja caru odnosio se upravo na optužbe protiv kneza Fridrika II Celjskog. Bosanski izaslanici otvoreno su se požalili caru da njegov podanik, knez Celjski, radi protiv novoizabranog kralja i da aktivno pomaže Tomaševim protivnicima u Bosni. Radilo se o diplomatskom pritisku kojim je Tomaš pokušao preko carskog autoriteta primiriti opasnog suparnika sa sjevera.

Carev odgovor, sačuvan u historijskim arhivima, pruža izvanredan uvid u tadašnje međunarodne odnose. Car Fridrik III je u svom nedatiranom pismu (nastalome najvjerovatnije u proljeće 1444. godine) kurtoazno čestitao Tomašu na preuzimanju vlasti, zahvalio na darovima i pohvalio njegove vladarske vrline. No, kada je rečeno o konkretnoj pomoći ili slanju carskog izaslanstva u Bosnu koje bi izvijestilo o stanju u zemlji, car je to ugradio u diplomatsku formu i glatko odbio. Car je naveo kako vjeruje da je Tomaš sasvim sposoban sam razborito vladati svojim kraljevstvom i održavati red.

U pogledu optužbi na račun kneza Fridrika II Celjskog, car je zauzeo suzdržan i izbjegavajući stav. Izjavio je da je spreman posredovati i ponuditi svoje dobre usluge kako bi se između bosanskog kralja i kneza Celjskog obnovila dobrosusjedska ljubav i mir, ali bez ikakvih čvrstih obećanja ili konkretnih mjera. Takvo držanje cara bilo je sasvim razumljivo u kontekstu unutrašnjih prilika u samom Carstvu. Car Fridrik III se tek nedavno, potkraj 1443. godine, izmirio s knezovima Celjskim nakon dugih sukoba, pa mu ni u kom slučaju nije odgovaralo da narušava taj teško postignuti mir radi daleke Bosne i njenih dinastičkih zapleta.

Knez Fridrik II Celjski poduzimao je određene korake kojima je ugrožavao kralja Tomaša, nastojeći domoći se bosanske krune ili bar iskoristiti nemire u Bosni za ostvarivanje vlastitih političkih interesa. Ipak, njegovi pretendentski nastupi nisu uspjeli ozbiljnije poljuljati Tomašev položaj. Razloga za to bilo je više. Prije svega, Fridrik II nije imao nikakvu stvarnu podršku unutar same Bosne, gdje ga ni podijeljeno plemstvo nije želijelo za vladara. Osim toga, knez Celjski imao je brojne neprijatelje u susjedstvu, a ponajviše moćnog ugarskog vojskovođu Ivana Hunjadija.

Kralj Stjepan Tomaš je brzo prepoznao geostratešku ravnotežu te je već do juna 1444. godine uspostavio čvrst savez s Hunjadijem, obavezavši se na godišnju isplatu od 3000 zlatnika. U savezu s Hunjadijem, najljućim protivnikom knezova Celjskih, Tomaš je osigurao moćno zaleđe u Ugarskoj. U narednim godinama, nakon iscrpljujućih sukoba, Tomaš se uspio izmiriti i s vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom, učvrstivši taj mir brakom s njegovom kćerkom Katarinom.

Epizoda u kojoj je knez Fridrik II Celjski nastupao kao pretendent na bosansko prijestolje ostala je u historiji zabilježena kao pokušaj spoljnog utjecaja na promjenu dinastije u Bosni na temelju starog porodičnog ugovora. Pokazalo se da su dinastički sporazumi vrijedili samo onoliko koliko ih je pratila stvarna vojna i politička moć na terenu. Kada su se političke okolnosti promijenile, bosansko plemstvo i sam vladar odbacili su ideju o predaji krune stranim rođacima, potraživši rješenje u okviru vlastite dinastije.

Tako je epizoda s Celjskim knezovima ostala jedna od najzanimljivijih diplomatičkih crtica kasnog srednjovjekovlja, koja svjedoči o tome kako su se nad bosanskom krunom ukrštali interesi velikih evropskih kuća neposredno prije konačnog pada Kraljevstva.

(Za tekst korišteni podaci iz rada Peje Ćoškovića: FRIDRIK II. CELJSKI KAO PRETENDENT NA BOSANSKO PRIJESTOLJE)