Dok Dodik slavi, jer je svakim novim danom nedjelovanja državnih institucija jači i uvjereniji u svom separatističkom naumu, državna vlast u Sarajevu, personificirana u bljedunjavim, kukavičkim liderima takozvane trojke, ponaša se poput noja, očekujući valjda da kriza prođe sama od sebe. Ili da Dodika pravdi privedu neki imaginarni stranci.
Bosna i Hercegovina nalazi se, nakon takozvane hrvatske samouprave, u najtežoj političkoj krizi nakon ratnih godina. Eskalirao je sukob između entitetskih vlasti Republike Srpske (RS) i državnih institucija očitim napadom na ustavni poredak zemlje. Dani prolaze a niko ne reagira niti poduzima bilo kakve konkretne korake nakon državnog udara kojeg predvodi predsjednik RS-a Milorad Dodik, zajedno s premijerom Radovanom Viškovićem i predsjednikom Narodne skupštine RS-a Nenadom Stevandićem.
Njima je sinoć Sud Bosne i Hercegovine, na prijedlog Tužilaštva BiH, odredio jednomjesečni pritvor zbog odbijanja da se pojave na saslušanju u istrazi o rušenju ustavnog poretka. No, Dodik je vijest o pritvoru dočekao baš onako kako je dočekao i poziv da dođe na saslušanje u Tužiteljstvo BiH – slaveći u kafani.
Dok Dodik slavi, jer je svakim novim danom nedjelovanja državnih institucija jači i uvjereniji u svom separatističkom naumu, državna vlast u Sarajevu, personificirana u bljedunjavim, kukavičkim liderima takozvane trojke, ponaša se poput noja, očekujući valjda da kriza prođe sama od sebe. Ili da Dodika pravdi privedu neki imaginarni stranci.
Politička kriza eskalirala je nakon što je Sud BiH krajem februara 2025. nepravomoćno osudio Dodika na godinu zatvora i šest godina zabrane vršenja dužnosti zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika u BiH. Ova presuda bila je samo vrh ledenog brijega u dugogodišnjem nasrtaju Dodika na državu i državne institucije u Sarajevu.
Ključni trenutak državnog udara dogodio se kada je Narodna skupština RS-a usvojila, a Dodik potpisao, zakone kojima se zabranjuje djelovanje državnih pravosudnih i sigurnosnih institucija – poput Suda BiH, Tužilaštva BiH i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) – na teritoriji tog entiteta. Ovi neustavni zakoni, koji su stupili na snagu petog marta, označili su direktan napad na integritet Bosne i Hercegovine, što je Tužilaštvo BiH okvalifikovalo kao krivično djelo “napad na ustavni poredak”.
Dodikovo odbijanje da se odazove pozivima Tužilaštva, uz podršku Viškovića i Stevandića, dodatno je pogoršalo situaciju. Njihovo ignoriranje pravosudnih institucija kulminiralo je nalogom za privođenje, no reakcija državnih organa ostala je mlaka, nikakva, što je izazvalo ozbiljna pitanja o sposobnosti i volji institucija da se suprotstave ovom izazovu. U međuvremenu, Dodik je nastavio s provokativnom retorikom, najavljujući daljnje korake ka osamostaljenju RS-a, uključujući formiranje entitetske obavještajne službe i prijetnje sukobom ako se pokuša zaustaviti njegov plan.
Iako je istraga o napadu na ustavni poredak pokrenuta još u decembru 2024. godine, konkretni rezultati su izostali. Nakon što su pripadnici SIPA-e sedmog marta bili prisiljeni napustiti svoja radna mjesta u Banjoj Luci, Tužiteljstvo nije reagiralo. Sve aktivnosti SIPA-e u RS-u su zaustavljene, uključujući istrage ratnih zločina i genocida, uz obrazloženje “sigurnosne situacije”. Ovo de facto prihvaćanje Dodikovih mjera dodatno je oslabilo kredibilitet državnih institucija.
Posebno zabrinjava uloga glavnog tužioca Milanka Kajganića, odnosno njegov nerad i kalkulisanje. Kajganić, koji dolazi iz pravosudnih struktura RS-a, suočava se s kritikama da nije dorastao izazovu trenutne krize. Njegova pasivnost, zajedno s nepostupanjem SIPA-e pod vodstvom direktora Darka Ćuluma – koji je prisustvovao sastancima s Dodikom i entitetskim policijskim strukturama – ukazuje na duboku politizaciju pravosudnog i sigurnosnog aparata.
Na političkom planu, odgovornost za ovu krizu dijelom leži na aktuelnoj vlasti u Federaciji BiH, posebno na liderima tzv. trojke – Elmedinu Konakoviću (Narod i pravda), Nerminu Nikšiću (SDP) i Edinu Forti (Naša stranka). Ova koalicija, formirana nakon izbora 2022., obećavala je reforme i evropski put, uz tvrdnje da će okončati partnerstvo između Dodika i Dragana Čovića (HDZ BiH). Međutim, realnost je pokazala suprotno. Trojka je, umjesto jačanja državnih institucija, prepustila ključne poluge vlasti kadrovima SNSD-a i HDZ-a, čime je indirektno osnažila Dodikov separatistički pothvat.
Konaković i Nikšić javno su izrazili nespremnost za konfrontaciju s Dodikom. Konaković je rekao da neće “slati naoružane ljude na naoružane ljude”, dok je Nikšić naglasio važnost “hlađenja tenzija”. Ove izjave sugeriraju političku odluku da se izbjegne sukob s Dodikom, čak i po cijenu ustupaka koji ugrožavaju integritet države. Forto, s druge strane, ostaje nevidljiv u ovoj krizi, potvrđujući kritike da trojka nema kapacitet za ozbiljno vođenje države u ovakvim okolnostima.
Opozicija u RS-u, poput SDS-a, pokušava se pozicionirati kao konstruktivna snaga, nudeći podršku EU zakonima koji ne ugrožavaju nadležnosti entiteta. Međutim, njihova nemoć da zaustave Dodikovu politiku pokazuje koliko je SNSD učvrstio kontrolu nad entitetom. S druge strane, SDA, predvođena Bakirom Izetbegovićem, optužuje Trojku za popuštanje Dodiku i poziva na jačanje državne svijesti i otpora separatizmu.
Dok se politička kriza produbljuje, Bosna i Hercegovina propušta ključne rokove za EU integracije. Petog marta 2025. zemlja nije uspjela dostaviti Reformsku agendu potrebnu za povlačenje sredstava iz Plana rasta EU-a. Vlasti nisu imenovale glavnog pregovarača s EU-om, uskladile viznu politiku niti usvojile zakone iz oblasti pravosuđa.
Gert Jan Koopman, direktor Generalnog direktorata Evropske komisije za susjedstvo i proširenje, posjetio je BiH kako bi naglasio važnost deeskalacije i napretka na evropskom putu. Međutim, njegovi sastanci s Borjanom Krišto i Draganom Čovićem, bez uključivanja članova Kolegija oba doma Parlamenta BiH, ukazuju na fragmentiran pristup međunarodne zajednice.
Međunarodna zajednica, uključujući EU, SAD i OHR, izražava podršku teritorijalnom integritetu BiH i osuđuje Dodikove poteze. Ipak, Bakir Izetbegović upozorava da podrška nije dovoljna – ključ leži u unutrašnjoj snazi i organizaciji. Povećanje snaga EUFOR-a pokazuje zabrinutost za sigurnost, no bez snažnog odgovora domaćih institucija, krizu se ne može razriješiti.
