U znatnom dijelu britanskih medija postalo je sasvim uobičajeno o jednoj manjinskoj grupi govoriti kao o kakvoj pošasti. Islamofobija je postala toliko raširena da se u velikom dijelu medijskog prostora doživljava kao banalna svakodnevica, a na samom čelu takve prakse nalazi se najstariji politički časopis u Velikoj Britaniji, The Spectator

Obimna i obuhvatna studija Centra za praćenje medija (CMM), koja je analizirala 3.733 članka objavljena u The Spectatoru, razotkriva mračnu sliku savremenog britanskog novinarstva. Izvještaj objavljen nedavno optužuje ovo izdanje za „kontinuiran i sistemski obrazac pristrasnog izvještavanja o muslimanima i islamu“, pri čemu je više od polovine analiziranih tekstova u osmogodišnjem periodu ocijenjeno kao izrazito pristrasno. Riječ je o izuzetno mučnom i poražavajućem štivu.

Među zaključcima do kojih je izvještaj došao navodi se da članci u ovom magazinu redovno prikazuju muslimane kao „problematičnu populaciju“, osporavaju sam koncept islamofobije te muslimane dosljedno oslikavaju kao izuzetne ili prijetiteljske figure. Ukupan efekat takvog izvještavanja stvara sliku manjine koja nije samo sektaška i odvojena od ostatka društva, već i, ironično, iz svog geta djeluje opasno i agresivno kolonizira britansko društvo.

Članci citirani u izvještaju zabrinutost muslimana zbog rasističkih napada i zlostavljanja nazivaju „preosjetljivošću“ i „pretjeranim kukanjem“. Prema logici časopisa, u tu preosjetljivost spada i protivljenje tvrdnjama objavljenim na njegovim stranicama, u kojima se paničari da je „organizovani islam snažan i glasan“, te se, uz osvrt na rastuću populaciju muslimana u zemlji, navodi kako među njima sada ima „više nego udvostručen broj polupismenih potencijalnih ubica opsjednutih nevinošću“.

Čak se i samo postojanje muslimana u Ujedinjenom Kraljevstvu prikazuje kao nešto nalik otrovnom stranom tijelu. „Iskazani historičari s pravom su primijetili da islam posjeduje osobine zbog kojih je jedinstveno neprobavljiv za modernu sekularnu državu“, napisao je jedan kolumnista. „Trebali bismo dvaput razmisliti prije nego što odobrimo gradnju džamija“, dodaje drugi autor.

Ovakvo izvještavanje slika državu koja nezadrživo propada. Političari drhte pred muslimanima, ljevica im pomaže, a sudovi im podilaze. Razmjera tih napada je zapanjujuća i nepopustljiva. Bilo bi potpuno neprihvatljivo o bilo kojoj drugoj manjinskoj grupi govoriti na takav način, ali muslimani zauzimaju specifičan položaj koji ih čini izuzetno pogodnim metama za reakcionarne snage. Oni su rasno markirani, oni su imigranti ili potomci imigranata, a neki od njih usuditi se i praktikovati svoju vjeru.

Takav profil olakšava usmjeravanje rasizma, antiimigrantskog raspoloženja i običnog provincijalnog sljepila. Sama islamofobija je metastazirala, postavši vozilo za izricanje stvari koje se o obojenim ljudima općenito ne smiju reći naglas, ali se o muslimanima mogu slobodno napisati.

U predgovoru izvještaja, pisac i novinar Peter Oborne, nekadašnji politički urednik ovog magazina, prati historiju The Spectatora i objašnjava kako je prešao put od osuđivanja antiimigrantske politike Enocha Powella do „postepenog obnavljanja njegovog ugleda“. Oborne citira tekst iz ove godine u kojem se tvrdi da je Powell „imao viziju britanskog društva, vrijednosti i načina života s kojom se mnogi Britanci i danas identifikuju, što ga ustoličuje kao jedan od najvećih konzervativnih utjecaja u zemlji“.

Danas ovaj magazin pruža platformu najširoj ekstremnoj desnici, pa je tako u jednom članku Tommy Robinson hvaljen kao simpatičan, „inteligentan, brz, rječit, dobro informisan i lijepo odgojen“.

Uprkos takvom ekstremizmu, The Spectator i dalje ugodno zauzima poziciju visokog društvenog ugleda. Njegovoj ljetnoj zabavi redovno prisustvuju političari iz redova laburista i konzervativaca, kao i novinari iz svih britanskih medija, koji tamo ugodno ćaskaju s Nigelom Farageom i ostatkom aktera iz tog miljea. „Ova manifestacija ostaje najtraženija društvena ulaznica ljetne sezone u Westminsteru“, hvalio se The Spectator u julu nakon ovogodišnjeg izdanja.

Teško je naći očigledniji dokaz koji opovrgava tvrdnje da društvo navodno podilazi muslimanima. Utjecaj ovog časopisa nosi sirovu i nedvosmislenu simboliku: dok je zemlja razapeta ekstremno desničarskom politikom i protestima, dok se napadaju džamije i zločini iz mržnje dostižu rekordne nivoe, izabrani političari i kreatori javnog mnjenja bezbrižno piju i vesele se u društvu onih koji promovisanje takve zapaljive retorike čine svakodnevicom.

Međutim, tokom čitanja brojnih citiranih primjera uočava se još jedna stvar, riječ je o izuzetno lošem, površnom i slabom pisanju. Iz svega toga ne proizlazi utisak da je riječ o uglednom časopisu koji posvećuje svoje intelektualne i novinarske resurse analiziranju problematične manjine, već se stvara jasan dojam da to uopće nije ozbiljna publikacija.

Njegovi članci predstavljaju sadržaj kakav se obično viđa na GB News-u, u ratobornim radijskim kontakt-programima ili u senzacionalističkoj žutoj štampi. Došlo je do potpunog spajanja desničarskih medija i do radikalizacije koja se oslanja na bijes i širenje panike, hraneći strahove i paranoju čitalaca i gledalaca. To jeste uspješna komercijalna strategija, ali u njoj nema zajednice, nema utjehe, pa čak ni opisa one dragocjene zemlje čije se propadanje tobože oplakuje. Malo je toga što te autore i publiku povezuje osim mržnje i ogorčenja. Ono što se iz tog medijskog prostora konstantno poručuje glasi: „Ponovo ste se probudili u Britaniji. Dobro došli u pakao.“

Rezultat takvog djelovanja jeste stvaranje klime koja je neprijateljska i opasna, ne samo za muslimane, već i za sve one za koje je presuđeno da potajno prisvajaju zemlju. Ali postoji i šira degradacija koja dolazi s tom neprekidnom opsjednutošću muslimanima. Projekat razvijanja vizije konzervativizma koja prevazilazi puko etničko ili vjersko čišćenje u potpunosti je napušten. Umjesto bavljenja pitanjima kako savremeni pokret može pomiriti mjere štednje i tržišnu politiku sa stagnacijom plata, padom produktivnosti i propadanjem javnih službi, publika dobija napade na muslimanske molitve na javnom mjestu, koji se predstavljaju kao čin „javne dominacije“.

The Spectator i njegov širi ekosistem danas čine medijski prostor niskog nivoa koji nastoji rasističko podilaziti publici zaogrnuti u ruho vrhunskog novinarstva, na šta politička elita ne reaguje alarmom i protestom, već nazdravljanjem na suncu. Nije stvar u tome da su muslimani postali veći problem za ovu zemlju, već u tome što je sama zemlja, skupa sa svojim takozvanim intelektualnim elitama, postala mala. Odupiranje osjećaju da je sve to postalo normalno ostaje jedini način da se spriječi sopstveno padanje na taj nivo.

IZVOR: The Guardian