Sve vrijeme optuženike su čuvale srbijanske službe. Radovanu Karadžiću srbijanska je policija dala novi identitet, pomagala mu prilikom unajmljivanja stanova, što je bilo i očekivano jer je Karadžić pod kontrolom Beograda bio i dok je trajala agresija na RBiH. Tajne službe Srbije, naslijeđene iz bivše Jugoslavije, osmislile su perfektan plan kako da ga prikriju. Karadžić se, zapravo, nikada nije skrivao nego su ga oni skrivali. Dobivao je striktne instrukcije šta da radi i kuda da se kreće.

Da je velikosrpski režim planirao i organizirao oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bilo je jasno još od samoga početka. Iako su srbijanske vlasti pred svjetskom javnošću čin oružane agresije na međunarodno priznate države željele prikazati kao unutrašnje građanske ratove, samo su naivni u to mogli povjerovati. Sa svih su strana pljuštali dokazi da  naredbe, novac, oružje, vojnici, vodeći oficirski kadar, logistička podrška za većinu vojnih operacija dolaze iz Beograda.

A nakon završetka rata kreatori zločina nastavili su u istom maniru, skrivajući optužene za ratne zločine. Dana 4. marta 2000. godine, Sjedinjene Američke Države objavile su odluku o raspisivanju nagrade u iznosu do 5 miliona dolara za informacije koje bi dovele do hapšenja i izručenja trojice najtraženijih haških optuženika s Balkana – Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Ova inicijativa bila je dio globalne kampanje za privođenje pravdi osoba optuženih za ratne zločine počinjene tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Trojica optuženika, označeni kao ključni akteri u ratnim sukobima u Bosni i Hercegovini i drugim dijelovima bivše Jugoslavije, već su tada bili pod optužnicama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Haški tribunal optužio je Miloševića, Karadžića i Mladića za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i genocid.

Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, optužen je zbog svoje uloge u vojnim operacijama na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Njegova politika etničkog čišćenja i represivnih mjera protiv nesrpskog stanovništva donijela mu je reputaciju jednog od glavnih arhitekata ratnih zločina.

Radovan Karadžić, bivši lider bosanskih Srba, bio je optužen za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i niz drugih zločina nad nesrpskim stanovništvom. Njegovo ime postalo je sinonim za brutalne politike etničkog čišćenja koje su obilježile rat u Bosni i Hercegovini.

Ratko Mladić, kao komandant Vojske Republike Srpske, bio je optužen za planiranje i sprovođenje genocida u Srebrenici, kao i opsadu Sarajeva, što je dovelo do hiljada civilnih žrtava.

SAD su ponudu nagrade objavile u sklopu programa “Rewards for Justice”, koji je prvobitno bio usmjeren na hvatanje terorista, ali je kasnije proširen na osobe optužene za ratne zločine. Ova inicijativa bila je jasan signal da međunarodna zajednica neće tolerirati nekažnjavanje odgovornih za zločine protiv čovječnosti.

U izjavi tadašnje američke državne sekretarke Madeleine Albright, naglašeno je da je hapšenje optuženika ključni korak ka uspostavi trajnog mira na Balkanu: “Pravda mora biti zadovoljena. Osobe odgovorne za najteže zločine moraju odgovarati pred sudom kako bi se omogućilo pomirenje i stabilnost u regiji.”

Objava o nagradi izazvala je različite reakcije širom Balkana. Vlade u Srbiji i Republici Srpskoj suočavale su se s rastućim međunarodnim pritiskom da sarađuju s Haškim tribunalom, dok su Srbi većinom smatrali da je ova inicijativa politički motivirana. Organizacije za ljudska prava i porodice žrtava pozdravile su odluku, naglašavajući potrebu za pravdom nakon godina nekažnjavanja.

Iako je nagrada pomogla u podizanju svijesti i prikupljanju informacija, trebalo je još više od decenije da svi optuženici budu privedeni pravdi. Milošević je uhapšen 2001. godine i prebačen u Haag, gdje je preminuo 2006. Godine, prije izricanja presude. Karadžić je uhapšen u Beogradu 2008. godine, dok je Mladić uhapšen tek 2011. godine nakon 16 godina skrivanja.

Sve vrijeme optuženike su čuvale srbijanske službe. Radovanu Karadžiću srbijanska je policija dala novi identitet, pomagala mu prilikom unajmljivanja stanova, što je bilo i očekivano jer je Karadžić pod kontrolom Beograda bio i dok je trajala agresija na RBiH. Tajne službe Srbije, naslijeđene iz bivše Jugoslavije, osmislile su perfektan plan kako da ga prikriju. Karadžić se, zapravo, nikada nije skrivao nego su ga oni skrivali. Dobivao je striktne instrukcije šta da radi i kuda da se kreće.

U trenutku kad je vlast odlučila da im više odgovara da ga otkriju i predaju Međunarodnom krivičnom sudu, to je i učinjeno, a još su mogli i zaraditi.

O Karadžićevom hapšenju i izručenju govorio je njegov brat Luka, koji je tvrdio da su ga “sitne duše” prodale za novac, koji su dobile od crnogorskih vlasti. Mediji su tada prenijeli da je Karadžića za novac izdao jedan od njegovih najbližih saradnika koji živi u Crnoj Gori. Tu su informaciju potvrdili i Karadžićev advokat Svetozar Vujačić te crnogorski ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajlović. Niko nije zvanično potvrdio, ali ni negirao, da je riječ o novcu iz američkog nagradnog fonda.