Tumačenje historijskih izvora zahtijeva uvažavanje vremena i prostora u kojem su nastali, kao i značenja koja su pojedini pojmovi imali u izvornom kontekstu. U tom smislu, pojam Rum ili Rimljani prvenstveno se odnosio na stanovnike Rimskog Carstva, odnosno njegovog istočnog dijela koji danas nazivamo Bizantijskim Carstvom, s obzirom da Zapadno Rimsko Carstvo tada već odavno nije postojalo. Riječ je, dakle, prije svega, o političkom, a ne etničkom pojmu.

Prenosi se da je Mustevrid al-Kureši rekao: “Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‛Sudnji dan neće nastupiti sve dok Rimljani ne budu većina među ljudima.’ Tada mu je Amr ibn al-As rekao: ‛Pazi šta govoriš!’ On odgovori: ‛Govorim ono što sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Na to je Amr rekao: ‛Kad već govorimo o njima, oni imaju četiri osobine: prisebni su u iskušenjima, brzo se oporave nakon nevolje, brzo se vraćaju nakon poraza, dobri su prema siromasima, siročadi i slabima. A peta njihova dobra osobina jeste to što se suprotstavljaju nepravdi i tiraniji vladara.’” (Sahih Muslim, 2898)

U posljednje vrijeme je, među pojedinim muslimanskim propovjednicima i profesorima islamskih nauka, sve prisutnija tendencija da se pojam Rum – koji se spominje u Kur’anu i hadisima – prevodi kao “Evropljani”, najčešće u značenju zapadnoevropskih naroda. Ranije se gotovo u pravilu ovaj pojam prevodio kao Bizantinci. Ovakvo, novo, tumačenje otvara niz metodoloških i historijskih pitanja, posebno kada se primjenjuje na poznati hadis koji bilježi Muslim, a koji je prethodno citiran. U tim novim interpretacijama navedeni hadis se nastoji razumijevati kao opis Evropljana ili, šire, zapadnjaka. Međutim, osim što je upitna ispravnost prevoda pojma Rum, važno je istaknuti da osobine spomenute u hadisu ne iznosi Poslanik, a.s., već Amr ibn el-As, r.a.

Ko su Rumi?

Tumačenje historijskih izvora zahtijeva uvažavanje vremena i prostora u kojem su nastali, kao i značenja koja su pojedini pojmovi imali u izvornom kontekstu. U tom smislu, pojam Rum ili Rimljani prvenstveno se odnosio na stanovnike Rimskog Carstva, odnosno njegovog istočnog dijela koji danas nazivamo Bizantijskim Carstvom, s obzirom da Zapadno Rimsko Carstvo tada već odavno nije postojalo. Riječ je, dakle, prije svega, o političkom, a ne etničkom pojmu.

Istočno kršćanstvo

Stanovništvo Istočnog Rimskog Carstva je bilo sastavljeno od brojnih naroda i etničkih grupa. U vjerskom pogledu, većina njih je pripadala različitim tradicijama istočnog kršćanstva. Stoga se, prema mom mišljenju, opis koji prenosi Amr ibn al-As, r.a., može odnositi samo na populacije koje su bile dio tadašnjeg rimskog svijeta i s kojima je on mogao doći u dodir – lično ili posredno – poput Arapa, Kopta, Jevreja, Grka i možda nekih anadolskih naroda. Zbog toga je teško prihvatiti tumačenja prema kojima se taj opis odnosi na germanske ili druge zapadnoevropske narode. Oni ne samo da nisu bili dio Istočnog Rimskog Carstva nego je malo vjerovatno da je Amr uopšte imao ikakvih saznanja o njima. Teško je pretpostaviti da su takvi narodi mogli predstavljati bilo kakvu, a kamoli relevantnu kategoriju u iskustvu ashaba.

U tom kontekstu, posebno je zanimljiv primjer ashaba Suhejba er-Rumija, r.a. Ponekad se može čuti tvrdnja da je nadimak “er-Rumi” dobio zbog svoje svijetle puti i riđe kose. Međutim, sasvim je jasno da su upravo te fizičke osobine razlog zbog kojeg je nazvan Suhejb, što na arapskom jeziku označava osobu svijetle ili riđe kose. Nadimak “er-Rumi” je bio povezan s njegovom pripadnošću rimskom svijetu, odnosno statusom građanina Rimskog Carstva. Uostalom, Suhejb nije bio jedini ashab takvog fizičkog izgleda, ali je jedino on nosio nadimak “er-Rumi”. Slično tome, Selman el-Farisi, r.a., i Bilal el-Habeši, r.a., nadimke nisu dobili zbog fizičkih karakteristika, nego zbog porijekla i pripadnosti određenim zemljama i narodima.

Suhejbov primjer ukazuje i na šire značenje pojma Rum. Iako je bio Rimljanin, istovremeno je bio etnički Arap i musliman. Sličan primjer nalazimo i kod apostola Pavla koji je bio Jevrej, ali je bio rimski građanin. Takvi primjeri jasno pokazuju da pojam Rum nije označavao jedinstvenu etničku ili vjersku kategoriju, nego pripadnost određenom prostoru.

Istočno Rimsko Carstvo je obuhvatalo istočni Mediteran: dijelove Sjeverne Afrike, Šam (Levant), Malu Aziju i veći dio Balkana. O trajnosti ovog identiteta svjedoči i činjenica da se, recimo, i Hasan Kjafi Pruščak potpisivao kao Rumi, dok su Seldžuci svoju državu u Anadoliji nazvali Sultanat Rum, sa sjedištem u Konji. Zbog toga je i mevlana Dželaludin nosio odrednicu “Rumi”.

Važno je primijetiti da se tokom prvog krstaškog pohoda pojavila prilika da se pojam Rum eventualno proširi i na Zapadne Evropljane. Međutim, to se nije dogodilo jer su ih arapski autori i savremenici doživljavali kao pripadnike drugačijeg političkog, kulturnog i vjerskog svijeta. Najuočljivija razlika je bila njihova pripadnost zapadnom, katoličkom kršćanstvu, za razliku od istočnog kršćanstva koje je dominiralo u Bizantijskom Carstvu.

Zbog toga arapski izvori krstaše ne nazivaju Rimljanima (Rum), nego Frandžima (Farandž, Ifrandž i slični oblici). Na to ukazuje i Amin Maalouf u uvodu svoje poznate knjige Krstaški ratovi u očima Arapa, gdje ističe da arapski autori nisu govorili o krstaškim pohodima, nego o “franačkim ratovima” ili “franačkim najezdama”. Naziv za Franke se javlja u različitim oblicima, zavisno od autora, vremena i regije, ali je zajedničko to što se njime označavaju zapadni osvajači koji su pristizali iz Evrope – bilo da su u pitanju Njemci, Talijani, Englezi ili Francuzi.

Duboke promjene

Vremenom se naziv Frandž udomaćio i ostao u širokoj upotrebi širom islamskog svijeta. U mnogim sredinama postao je opći izraz za Zapad ili Zapadne Evropljane, posebno za katolike, a kasnije i protestante. To jasno pokazuje da pojmovi Rum i Frandž nisu bili sinonimi niti su označavali istu skupinu ljudi. Naprotiv, u muslimanskoj percepciji oni su predstavljali dva različita civilizacijska kruga: istočni, bizantijski, i zapadni, latinski svijet. Na toj osnovi su se razvili i izrazi a la Turca za istočni (islamski), odnosno a la Franca za zapadni kulturni obrazac. Također, Osmanlije su mnoge svoje uglednike nazivali Rum jer su potjecali od grkofonih naroda (npr. Rum Mehmed-paša), dok su Pargali Ibrahim-pašu zbog činjenice da je imao zapadnjačke manire zvali Frenk. Također, srednjovjekovni perzijski muslimani prave razliku između prostora kojeg nazivaju Rum i prostora kojeg nazivaju Frangistan (Arapi su isti prostor nazivali Bilad Al-Ifrandž).

Konačno, muslimanski svijet je razvio vlastiti politički i historijski okvir za razumijevanje naslijeđivanja država, titula i civilizacijskih tradicija. U tom okviru se pitanje ko je legitimni nasljednik određenog carstva ne mora podudarati sa shvatanjima koja su se razvila na Zapadu.

U prilog ovome ide ide i slučaj sultana Mehmed Fatiha, koji je nakon osvajanja Konstantinopolja 1453. godine uzeo titulu Kayser-i Rum (rimski cezar), ističući time svoje pravo na nasljeđe Istočnog Rimskog Carstva. Nasuprot tome, Odoakar, koji je 476. godine svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara, nije sebe proglasio rimskim cezarom, nego kraljem Italije, pri čemu je formalno priznavao vrhovni autoritet cara u Konstantinopolju. Slična logika je vidljiva i u osmanskom odnosu prema zapadnim vladarima. Sultan Sulejman Kanuni nije priznavao Karlu V titulu cara Svetog Rimskog Carstva.

Posmatrano iz historijske perspektive, većina stanovništva nekadašnjeg Istočnog Rimskog Carstva tokom stoljeća je prošla kroz duboke vjerske, jezičke i političke promjene. Značajan dio stanovništva je prihvatio islam, dok su prostor nekadašnjeg bizantijskog svijeta oblikovali različiti muslimanski i kršćanski politički entiteti, uključujući Emevije, Abasije, Ejubide, Memluke, Osmanlije i druge. Zbog toga je teško pojam Rum svesti isključivo na današnje Evropljane, Zapad ili bilo koju savremenu etničku, nacionalnu ili vjersku kategoriju.

Na kraju se može zaključiti da je pojam Rum kroz historiju prvenstveno označavao stanovnike određenog političkog i civilizacijskog prostora, čije se značenje mijenjalo u skladu s historijskim okolnostima. Zbog toga ga, mislim, nije opravdano automatski poistovjećivati sa savremenim pojmovima poput “Evropljana”, “zapadnjaka” ili pripadnika bilo kojeg pojedinačnog naroda. Ako se pojam želi razumjeti u kontekstu Kur’ana, hadisa i ranih muslimanskih izvora, potrebno ga je tumačiti u okviru svijeta u kojem je nastao, a ne kroz današnje političke i civilizacijske podjele.

Izvor: Azem Feriz/Preporod