Trideset i pet godina nakon što je Radovan Karadžić u Skupštini Bosne i Hercegovine izgovorio zloglasne riječi o “paklu“ i „nestanku“, historičar Luka Lisjak Gabrijelčič analizira političku elokvenciju ratnih huškača iz devedesetih, povlačeći paralele sa savremenim populizmom, ratom u Ukrajini i zabludom da je „za rat potrebno dvoje“

U ovim danima, kada su duhovi jugoslovenskih ratova ponovo izašli iz boce i podsjetili nas da oni nisu bili aberacija evropske historije, savijene u luk nezaustavljivog napretka, već najavljivači kasnijih trendova, prvi put sam u cjelini pogledao snimak čuvene verbalne razmjene između Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića, jedne od posljednjih koja se još odvijala u parlamentarnim okvirima, pola godine prije nego što su Karadžić i njegovi pajdaši u Bosni otvorili vrata pakla.

Razmjena koja se odigrala u oktobru 1991. godine, dakle prije skoro tačno 35 godina, slavna je jer je u njoj politički vođa bosanskih Srba najavio genocid nad Bošnjacima, između redova, naravno, ali tako da je svako ko je htio i umio da čuje (dakle, manjina ljudi) mogao razumjeti na šta cilja.

Najpoznatije odlomke pet godina kasnije objavili su i u izvrsnoj, danas nažalost prilično zaboravljenoj dokumentarnoj seriji BBC-ja, „Smrt Jugoslavije“. Međutim, do sada tu razmjenu nikada nisam pogledao u cjelini. Prošle sedmice, kada sam zbog profesionalne deformacije opsesivno pratio dešavanja u Srbiji, na Kosovu i u Hagu, internet algoritam mi je predložio videosnimak cijelog Karadžićevog nastupa i Izetbegovićevog odgovora.

Najprije me je iznenadila elokvencija govornika. Da, upotrijebio sam dvojinu. Ne samo Izetbegović, već je i Karadžić svoje ustavnopravne i političke teze predstavio uz argumentaciju koja nas danas potresa svojom artikuliranošću. Kada se osvrnemo na raspirivače rata u Jugoslaviji i krvave ratne zločince, vidimo da su većinom (sa izuzetkom Mladića, koji je bio čisti primitivac) bili na znatno višem intelektualnom nivou od radikalnih nacionalista i populista našeg doba.

To sam morao gorko priznati još u junu ove godine, kada sam na Vidovdan ponovo slušao ozloglašeni Miloševićev govor na Gazimestanu. Nacionalistički vođa koji bi danas govorio Miloševićevom rječitošću možda bi u većini zapadnih demokratskih država postigao to da mu mase jedu iz ruke, a one koji bi upozoravali na mračne naglaske njegovih nastupa i opasne posljedice njegove politike ismijavali bi kao ljevičarske neurotičare.

Naša društva su intelektualno toliko pothranjena, pažnja ljudi toliko načeta, a javni prostor toliko razrovan, da smo više nego ikada ranjivi na demagoge Miloševićevog i Karadžićevog kova.

Ali vratimo se u sarajevsku skupštinu tog oktobra 1991. godine. Kontekst je bila Badinterova komisija, koja je u mjesecima kada je opsada Vukovara bila na vrhuncu došla do pronicljivog zaključka da se SFRJ „nalazi u fazi raspada“. Komisija je željela, dobronamjerno i u principu naravno ispravno, dotadašnje unutrašnje republičke granice priznati kao međunarodne granice novonastalih država koje se ne mogu mijenjati silom. Pojedinačne republike je stoga zamolila da komisiji saopće da li žele samostalnost ili ostanak u zajednici. Bosanska skupština je zbog toga ubrzala pripreme za referendum na kojem bi građani odlučivali o tom pitanju.

No, Karadžić je u svom govoru tvrdio da se takva odluka ne može donijeti bez saglasnosti srpskog naroda u Bosni, čiji se demokratski izabrani predstavnici skoro jednoglasno protive bosanskoj samostalnosti. Bošnjaci i Hrvati mogu odlučivati samo o sebi: neka čine šta hoće, ali bosanski Srbi žele ostati u Jugoslaviji. Time je, na sličnoj osnovi kao kasnije krimski i donbaški „ustanici“, samo s znatno potkovanijom ustavnopravnom argumentacijom, jasno izazvao načela Badinterove komisije.

Parlamentarna većina, dodao je, svojim jednostranim potezom gura zemlju u rat. I tu nastupa zloglasni pasus: „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.“

Izetbegović je kasnije rekao da je pri Karadžićevoj izjavi osjetio kao da su se na trenutak otvorila vrata pakla i ognjeni plamen iz njega oplaknuo sve prisutne. Paralela s Hitlerovim govorom od 30. januara 1939. nije se mogla izbjeći: „Danas želim ponovo biti prorok: ako bi međunarodnom finansijskom jevrejstvu u Evropi i izvan nje ponovo uspjelo da uvuče narode u svjetski rat, onda rezultat neće biti boljševizacija svijeta, a time i pobjeda jevrejstva, nego uništenje jevrejske rase u Evropi.“

Izetbegović je stupio na govornicu i rekao: „Riječi gospodina Karadžića, ton kojim su izrečene, njegove prijetnje: sve to ilustruje zašto u takvoj Jugoslaviji više ne želimo živjeti. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko drugi.“ Slavne riječi koje su sažimale ono što su u tim godinama mislili gotovo svi nesrpski građani raspadajuće federacije. A onda je dodao nešto drugo, što sam čuo prvi put: „Uvjeren sam da rata neće biti. Za rat je potrebno dvoje. Govorim u ime muslimanskog naroda: mi nećemo nikada, nikada podići ruku ni na koga.“

Poštena naivnost me je potresla. Pomislio sam koliko smo puta u posljednje četiri i po godine od kritičara ukrajinskog otpora čuli surovi kliše „za rat je potrebno dvoje“. Ali, kako je na vlastitoj koži morao spoznati Izetbegović, taj obrazac je u najboljem slučaju plemenita laž: u najgorem, izgovor za neprihvatljivu relativizaciju. Za rat je dovoljan libido dominandi (kako bi rekao sv. Augustin) samo jedne strane; ponekad čak i jednog jedinog čovjeka. A kada do njega dođe, zaklinjanja o tome kako „nećemo nikada podići ruku na bližnjeg“ po pravilu potonu u živo blato konflikta.

To, i jedino to, jeste istina tvrdnji da u ratu nema nevinih, da je u njima prva žrtva istina i tako dalje. I zaista: među osuđenima za ratne zločine bili su i bošnjački komandanti, a haški sud je prije nekoliko dana osudio i Hashima Thaçija. Ali jedno je individualna odgovornost. Nešto sasvim drugo je politička i historijska krivica za rat i pitanje ko je u njemu bio napadač, a ko žrtva. To je u bivšoj Jugoslaviji poznato. I poznato je u Ukrajini. Ko oboje poriče ili relativizira, već je izabrao stranu.

Luka Lisjak Gabrijelčič, historičar, urednik časopisa Razpotja i sveevropske mreže Eurozine (Beč); ovaj je komentar napisao za ljubljanski dnevnik Delo