Rođen 1165. u Mursiji, Al-Andalus, u današnjoj Španiji, svoje rane godine proveo je u Sevilji, intelektualnom centru u procvatu, koji je formirao njegova kasnija filozofska i mistička istraživanja.
Danas se Muhyi al-Din Ibn Arebi smatra jednim od najutjecajnijih filozofa u islamskoj sufijskoj tradiciji. Gotovo osam vijekova nakon smrti, njegove ideje nastavljaju da utiču na savremene sufijske mislioce i da odjekuju širom islamskog svijeta – ali ne bez kontroverzi.
Rođen 1165. u Mursiji, Al-Andalus, u današnjoj Španiji, svoje rane godine proveo je u Sevilji, intelektualnom centru u procvatu, koji je formirao njegova kasnija filozofska i mistička istraživanja.
Rani poznanik bio mu je Abu Waleed Muhammed Ibn Rušd, poznat na Zapadu kao Averroes – jedan od najutjecajnijih filozofa islamskog svijeta, koji je i sam bio pod utjecajem Aristotelovske škole.
Dok su i Ibn Rušd i Ibn Arebi dijelili zajedničku potragu za istinom pod islamskim okvirom, Ibn Rušd je preuzeo izrazito racionalistički pristup dok je Ibn Arebijev bio obilježen mističnim razmišljanjem, analizom snova i vizijama izazvanim transom.
Ibn Arebi je stekao konvencionalno islamsko obrazovanje, uključujući nauka iz fikha (pravne nauke) i hadisa (izreke poslanika Muhameda a.s.), ali je njegova sklonost misticizmu postala očigledna u njegovoj mladosti. Njegovo putovanje u sufizam duboko je oblikovano nizom duhovnih susreta.
U dobi od 15 godina doživio je transformativnu viziju, koja je označila početak njegovog cjeloživotnog traganja za duhovnim znanjem.
Studirao je kod brojnih sufijskih figura u Al-Andalusu i Magrebu, uključujući žensku mističarku Fatimu iz Kordobe, za koju se kaže da je odigrala ključnu ulogu u njegovom duhovnom formmiranju.
Put u Meku
Pod njihovim vodstvom se odrekao svjetskih ambicija i posvetio se potrazi za unutrašnjim znanjem.
Putovanje nije bilo samo intelektualno već i duboko duhovno i fizičko.
Poput mnogih sufija prije njega, on je krenuo na opsežna putovanja po islamskom svijetu u potrazi za mudrošću i božanskim nadahnućem.
Njegova putovanja su ga odvela od dvorova Andaluzije do pustinja sjeverne Afrike, a na kraju i do srca islamskog svijeta – Meke.
Njegovo vrijeme u Meki bilo je posebno formativno. Tamo je počeo pisati svoj magnum opus, Al-Futuhat al-Makkiyya (Mekanska otkrovenja), ogroman zbornik mističnih uvida, teoloških refleksija i ličnih duhovnih iskustava.
Meka je za Ibn Arebija bila ne samo geografski centar islama, već i simbol unutrašnjeg putovanja duše prema božanskom prisustvu.
Iz Meke je nastavio svoja putovanja kroz Bagdad, Konju i Anadoliju, prije nego što se konačno nastanio u Damasku 1223. godine.
U to vrijeme bio je u kasnim pedesetim i tražio je mjesto gdje bi se mogao posvetiti podučavanju i pisanju. Stabilnost Damaska u Siriji pod dinastijom Ejubija pružila je savršeno utočište za njegove intelektualne i duhovne potrage.
Osnovao je zaviju (duhovnu ložu) u podnožju planine Kasioun, planine koja je prožeta svetim pričama i dugo povezana sa asketima i misticima.
Ibn Arebijevo intelektualno i mistično naslijeđe je ogromno, ali njegov najkontroverzniji i najslavniji koncept je vahdat al-vudžud (Jedinstvo bića).
Ideja je tvrdila da je svo postojanje jedinstvena stvarnost, s Bogom kao krajnjim izvorom i suštinom.
U ovom pogledu, kreacija nije odvojena od Boga, već kontinuirana manifestacija božanskih atributa.
Sve što postoji, tvrdio je, je odraz Apsolutne stvarnosti, slično načinu na koji se svjetlost otkriva u različitim oblicima i na različitim površinama.
Drugi kamen temeljac njegove filozofije bio je koncept insan al-kamila (savršenog čovjeka).
Za Ibn Arebija, poslanik Muhamed a.s je predstavljao krajnje oličenje ljudskog savršenstva, biće koje je u potpunosti spoznalo božanske atribute u sebi.
Putovanje ljudske duše, vjerovao je, bilo je samootkrivanje i pročišćenje, koje je kulminiralo onim što je nazvao ma‘rifa (intimno znanje o Bogu).
Francuski filozof Henry Corbin kasnije je elaborirao Ibn Arebijeva djela sredinom 20. stoljeća, donoseći njegovu filozofiju zapadnoj publici.
Corbinova ideja “imaginalnog” je interpretacija Ibn Arebijevih ideja o prirodi stvarnosti.
Prema Corbinu, imaginalno je bilo područje koje povezuje božanski svijet sa fizičkim svijetom kroz snove i transcendentna iskustva.
Ove ideje nisu bile bez kontroverzi.
Mnogi islamski učenjaci do danas smatraju Ibn Arebijeve spise opasno bliskim panteizmu, što dovodi do optužbi za herezu.
Kao rezultat toga, njegova djela su povremeno bila zabranjena u određenim muslimanskim zemljama, a njegovo naslijeđe naišlo je na otpor, posebno konzervativnih klerikalnih krugova.
Ipak, među misticima i duhovnim tragaocima, ostao je izuzetna figura, cijenjena zbog svoje neusporedive dubine i uvida u prirodu postojanja.
Damask, koji se često opisuje kao najstariji kontinuirano naseljen grad na svijetu, zauzimao je jedinstveno mjesto u islamskoj mašti, što je bio slučaj i za života Ibn Arebija.
Grad je dugo bio središte učenja, trgovine i duhovnosti. Tu su Emevije osnovali prvo veliko islamsko carstvo, učinivši Damask svojom prijestolnicom 661. godine.
Čak i nakon što je Abasidski hilafet prebacio vlast na Bagdad, Damask je zadržao svoj status značajnog centra učenja i pobožnosti.
Gradske biblioteke i pijace bile su legendarne, sadržavale su tekstove iz cijelog islamskog svijeta i šire. Damask je također bio kritični centar za proučavanje hadisa i islamske jurisprudencije.
Prisustvo učenjaka kao što su Imam al-Nawawi, Ibn Taymiyyah i Ibn al-Qayyim al-Jawziyyah osiguralo je da Damask ostane uporište intelektualnog i vjerskog diskursa.
Za sufije i mistike Damask je bio posebno svet. Vjerovalo se da je planina Kasioun bila utočište za poslanike i dobre ljude.
Gradske džamije i hanikahi bile su pune tragalaca za božanskim znanjem. Upravo je ova duhovna atmosfera privukla Ibn Arebija da Damask učini svojim posljednjim domom.
Cenzura i zapuštenost
Uprkos poštovanju koje je Ibn Arebi imao među svojim sljedbenicima, njegovo naslijeđe je pretrpjelo periode opadanja, posebno nakon što je država Mameluka, koju su formirali bivši kavkaski i srednjoazijski robovi ratnici, preuzela kontrolu nad Damaskom.
Njegova djela su cenzurirana, a njegova grobnica je zapuštena, jer su vladari provodili ortodoksnije tumačenje religije. Do 14. vijeka, njegov mauzolej je postao toliko oronuo da je opisan kao smetlište.
Marokanski sufija al-Fasi, koji je posjetio 1511. godine, žalio se na stanje zapuštenosti i strah oko njegovog imena zbog protivljenja klerikalnog establišmenta.
Međutim, Ibn Arebijevo naslijeđe je uskrsnulo dolaskom Osmanlija 1517. Sultan Selim I, koji se navodno divio mistiku, naručio je izgradnju džamije i tekije (sufijske lože) oko njegove grobnice, čime je vratio na ono što je vidio kao svoje pravo mjesto u islamskoj historiji.
Danas Ibn Arebijev grob ostaje mjesto hodočašća, koje posjećuju učenjaci, sufije i duhovni tragaoci iz cijelog svijeta. Smještene u susjedstvu Al-Salihiyya, džamija i tekija koje su izgradili Osmanlije i dalje stoje kao spomenici njegovom trajnom utjecaju.
Sama arhitektonska konstrukcija je odraz njegovog učenja – džamija, koja predstavlja egzoterični (zahir) aspekt islama, i njegova grobnica, koja simbolizira ezoteričnu (batin) dimenziju božanskog znanja.
Damask, sa svojim slojevima historije i duhovnom rezonancijom, nastavlja biti grad duboko isprepleten naslijeđem Ibn Arebija.
Njegova učenja o jedinstvu postojanja, božanskoj ljubavi i potrazi za samospoznajom i danas su relevantna kao i prije nekoliko stoljeća.
U svijetu često podijeljenom krutim tumačenjima i sektaštvom, njegova vizija nudi put ka dubljem razumijevanju, put izvan sebe i prema božanskom.
Izvor: Middle East Eye
