U antičkom svijetu horoskopi nisu bili zabava, nego ozbiljan alat za tumačenje sudbine, moći i straha. Od Aleksandrije do Rima, astrolozi su savjetovali careve, generale i obične građane, predviđali ratove, bolesti i prirodne katastrofe, te pokušavali u kretanju planeta pronaći red u ljudskom životu. Vladari poput Augusta vjerovali su da im zvijezde osiguravaju politički uspjeh, dok su kritičari upozoravali na zloupotrebe i šarlatanstvo. Dolaskom kršćanstva astrologija biva proglašena opasnom herezom, ali nikada u potpunosti ne nestaje

Jedan od najpoznatijih astroloških korpusa antičkog svijeta potječe iz drugog stoljeća nove ere i vezan je za ime Vettius Valens, astrologa iz Aleksandrije. Njegovo djelo Anthologia sadrži više od stotinu sačuvanih astroloških karata, među kojima se nalaze i horoskopi osoba koje su umrle nasilnom smrću. Valens je vjerovao da se ljudski karakter, bolesti, sudbina pa čak i način smrti mogu iščitati iz položaja planeta u zodijaku. Njegov rad pokazuje koliko je astrologija u antičkom svijetu bila shvaćena ozbiljno, ne kao zabava, već kao znanje koje pomaže razumjeti život i smrt.

U Rimskom carstvu astrologija je imala i izrazito političku dimenziju. Astrologe se nije pitalo samo o ličnoj sudbini, već i o sudbini države. Prije vojnih pohoda, rimski generali su tražili savjete o povoljnim datumima i rasporedu zvijezda, vjerujući da nebeski poredak može odlučiti ishod bitaka. Rat, politika i kosmos bili su povezani u jedinstven pogled na svijet u kojem se smatralo da božanski znakovi upravljaju zemaljskim događajima.

Astrolozi su, osim ratova, predviđali i prirodne katastrofe poput potresa, poplava i suša, koje su se tumačile kao poruke bogova. Njihova riječ bila je tražena i u svakodnevnim pitanjima: poljoprivredi, trgovini, brakovima i poslovnim odlukama. Savjet su tražili i patriciji i plebejci, što pokazuje da astrologija nije bila privilegija elite, nego široko rasprostranjena praksa u rimskom društvu.

Prema rimskom historičaru Suetonius, jedan astrolog je više puta upozoravao Julije Cezar da mu prijeti velika opasnost na martovske Ide. Cezar je, uprkos upozorenju, otišao u Senat, gdje je ubijen. Ova epizoda, bez obzira na kasnije interpretacije, svjedoči o tome da su astrološka proročanstva bila dovoljno ozbiljna da se pamte i zapisuju kao dio političke historije.

Astrologija je imala snažnog zaštitnika i u ličnosti cara Augustus, koji je vjerovao da je njegov politički uspjeh djelomično rezultat nebeskog vodstva. Imao je ličnog astrologa, Balbila, s kojim se redovno savjetovao. U Augustovo vrijeme astrologija je uživala institucionalni legitimitet i bila sastavni dio carskog aparata moći.

Međutim, upravo je popularnost horoskopa dovela do njihove degradacije. Uz ugledne astrologe pojavili su se i šarlatani koji su zloupotrebljavali povjerenje ljudi. Lažna proročanstva, manipulacije i komercijalizacija znanja narušili su ugled astrologije. Rimski pjesnik Juvenal, koji je živio u doba cara Antoninus Pius, ironično je zapisao da gotovo nije bilo poznatog astrologa koji nije doživio osudu. Ta kritika odražava rastući skepticizam rimskog društva prema astrološkim praksama.

Dolaskom kršćanstva, odnos prema astrologiji se radikalno mijenja. Horoskopi su proglašeni „đavoljim djelom“, jer su smatrani suprotnim ideji božanske volje i slobodne ljudske odluke. Ono što je u antičkom svijetu bilo prihvaćeno kao pokušaj razumijevanja kosmičkog poretka, u novoj religijskoj paradigmi postaje hereza i prijetnja vjeri.

Ipak, astrologija nije nestala. Kroz stoljeća je opstajala, sa jednako gorljivim pristalicama i protivnicima. Danas, iako često svedena na popularnu kulturu i zabavu, ona i dalje nosi tragove svoje drevne uloge. Horoskopi podsjećaju da je pogled prema nebu oduvijek bio i pogled prema samima sebi, pokušaj da se u zvijezdama pronađe red u svijetu koji često djeluje haotično.

Daleko od puke gatanja, astrologija je u svojoj historijskoj dimenziji bila jezik kojim su ljudi tumačili strah, moć i nadu. Upravo zato, njena dugovječnost govori manje o zvijezdama, a više o trajnoj ljudskoj potrebi da razumije vlastitu sudbinu.

IZVOR: La Razon