Hamas, paradoksalno, nije ni pobijedio ni poražen. Oslabljen, ali ne slomljen, sada pokušava preživjeti politički proces koji mu prijeti gubitkom smisla. Ako se razoruža, izgubiće ono što ga je činilo simbolom palestinskog otpora. Ako odbije, rizikuje novo uništenje i izolaciju. Mirovni plan bez države, i razoružanje bez slobode, mogli bi postati formula ne za mir, već za novi, tihi rat koji će se voditi u tunelima, ulicama i pregovorima

Hamas se nalazi pred jednom od najtežih odluka u svojoj četrdesetogodišnjoj historiji: da li položiti oružje, kako to nalaže američki mirovni plan, i prihvatiti upravu međunarodne organizacije kojom bi rukovodio predsjednik SAD,  bez ikakve izvjesnosti o stvaranju palestinske države. Dvije sedmice primirja, nakon gotovo dvije godine razaranja Pojasa Gaze, nisu donijele mir, nego novo iskušenje za islamistički pokret koji je od 1987. godine, od prve Intifade,– prešao put od vjerske bratije do vojne sile i političkog aktera koji upravlja životima dva miliona ljudi.

Hamas je nastao kao ogranak Muslimanskog bratstva, uz parolu “otpor umjesto politike”. Tokom prve Intifade odbijao je institucionalni angažman, a kasnije je, iz taktičkih razloga, odustao i od samoubilačkih napada koji su obilježili Drugu Intifadu. No 2006. godine, nakon pobjede na izborima, Hamas je silom preuzeo vlast u Gazi, što je rezultiralo podjelom palestinskih teritorija i trajnim neprijateljstvom s Fatahom.

U narednih 18 godina Hamas je preživio četiri izraelske ofanzive i brojne međunarodne sankcije, sve dok 2023. godine nije šokirao svijet napadom na Izrael koji je izazvao novu invaziju i razaranje Gaze. Danas, kada se u Gazi formalno poštuje prekid vatre, Hamas se suočava s pitanjem koje može odrediti njegov opstanak: da li da položi oružje i time okonča svoj višedecenijski identitet oružanog otpora, ili da se suprotstavi mirovnom planu Donalda Trumpa i rizikuje vojno uništenje.

Prema dogovoru koji je Trump predstavio uz podršku izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, Hamas bi trebao pristati na razoružanje i predati nadzor nad Gazom privremenoj međunarodnoj administraciji, sastavljenoj od palestinskih tehnokrata i stranih eksperata, uz prisustvo multinacionalnih mirovnih snaga. Međutim, plan ne predviđa uspostavljanje palestinske države, već samo “ograničenu samoupravu”.

Trump se hvali da je time „zaustavio rat“, ali većina palestinskih i međunarodnih posmatrača vidi u tome novu verziju zamrznutog sukoba. Izrael se formalno obavezao da povuče vojsku iz 58% teritorije Gaze, ali u preostalih 42%, gdje živi većina stanovništva, vlada potpuni haos. U tom vakuumu moći, Hamas je ponovo izašao iz tunela, zauzeo javne zgrade i pogubio nekoliko desetina ljudi optuženih za kolaboraciju s Izraelom i krađu humanitarne pomoći.

„Hamas se bori da ostane relevantan“, kaže Yossi Mekelberg, profesor međunarodnih odnosa na Regent’s University u Londonu i analitičar britanskog think tanka Chatham House. „Dok se ne realizira druga faza Trumpovog plana, Hamas će se držati Gaze, jer jedino tamo još ima kontrolu i oružje.“

Mekelberg podsjeća da su slični pokušaji „potpunog iskorjenjivanja“ pokreta poput Hamasa u prošlosti propali. „Vidjeli smo to s talibanima u Avganistanu i s Hezbolahom u Libanu. Ne možete uništiti pokret koji ima društvenu bazu. Možete ga oslabiti, ali ako ne ponudite političko rješenje, on se vraća još jači.“

Prema njegovom mišljenju, Izrael je postigao vojni uspjeh, ali nije uspio prevesti ga u politički kapital. „Netanyahu nije ni dovoljno pronicljiv ni sposoban da to uradi, on je zarobljenik krajnje desnice“, kaže Mekelberg.

Politički analitičar Muhammad Shehada, saradnik Evropskog savjeta za spoljne odnose (ECFR), smatra da Hamas prolazi kroz unutrašnju transformaciju, ali ne i ideološku kapitulaciju. „U pokretu postoje tri struje, tvrda, pragmatična i umjerena, a trenutno prevagu imaju pragmatičari,“ kaže on. „Oni su pristali na oslobađanje posljednjih 20 izraelskih talaca živih, umjesto da sabotiraju pregovore, što pokazuje taktičku fleksibilnost, ali ne i odustajanje od otpora.“

Shehada objašnjava da Hamas pravi razliku između ofanzivnog i defanzivnog oružja, te da bi, po uzoru na Sjevernu Irsku, mogao pristati na djelimično razoružanje, ali ne i na potpuno odricanje od oružane moći. „To je eksperimentalna faza. Ako Izrael ne ispuni svoj dio, povlačenje trupa, obnova Gaze i slobodan protok pomoći, umjerena frakcija će izgubiti kredibilitet, a tvrda linija će se vratiti u punoj snazi.“

Jedan od visokih vođa Hamasa u egzilu, Mohammed Nazzal, rekao je za Reuters da je spreman prihvatiti petogodišnje primirje s Izraelom, ali ne i razoružanje. „Zavisi od prirode projekta, kome predajemo oružje i zašto?“, upitao je. Njegov saborac Basem Naim bio je još eksplicitniji: „Spremni smo povući se iz vlasti, ali nećemo se razoružati dok ne budemo sigurni da to vodi ka suverenoj palestinskoj državi koja se može sama braniti.“

Naim naglašava da Palestincima ne može biti uskraćeno „pravo na otpor svim sredstvima“, sve dok njihovo oružje ne postane dio buduće palestinske vojske. No Netanyahu i dalje kategorički odbija mogućnost da ta država bude naoružana, insistirajući da svaka palestinska uprava mora biti demilitarizovana.

Trumpov plan formalno spominje „ograničenu palestinsku državnost“, ali izraelski premijer je uoči objave dokumenta, tokom sastanka u Bijeloj kući, izvršio izmjene: pooštrio je odredbe o razoružanju i umanjio značaj prava na samoopredjeljenje. Tako je i ovaj sporazum postao više retorički nego stvarni okvir budućeg mira. Istovremeno, izraelski zvaničnici svakodnevno upozoravaju da će Hamas biti „prisilno razoružan“ ako sam ne pristane na predaju oružja.

Dok Hamas kontroliše ulice, odgovornost za razoružanje i nadzor mirovnog procesa prepuštena je dvjema novim strukturama, privremenoj vladi i multinacionalnim trupama, koje još nemaju ni komandni lanac ni konkretne sastave. Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati izrazili su spremnost da učestvuju, dok je Netanyahu poručio da „ni jedan turski vojnik neće kročiti na tlo Gaze“. Upravo Turska, uz posredovanje predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, bila je ključna u posredovanju prekida vatre, pa je njeno isključenje izazvalo dodatne tenzije.

Protekle sedmice, nakon napada dvojice pripadnika Hamasa na izraelske vojnike u okupiranoj zoni, izraelska vojska odgovorila je bacanjem 123 tone eksploziva na Gazu, pri čemu su ubijena 32 Palestinca. Taj incident, smatra Mekelberg, pokazuje koliko je situacija krhka dokle god izraelske trupe ostaju prisutne. „Hamas više nema kapacitet da ozbiljno prijeti Izraelu,“ dodaje Shehada, „ali ima dovoljno snage da vodi dugotrajnu pobunu niskog intenziteta.“

Libansko-američki analitičar Walid Phares, bivši Trumpov savjetnik, predviđa mogućnost da se Gaza podijeli na „istočnu“, pod izraelskom kontrolom i „zapadnu“, kojom bi vladao oslabljeni Hamas. „Ako Washington ne riješi pitanje razoružanja i nadzora, pojaviće se dvije Gaze, dvije palestinske vlasti i dvije arapske milicije,“ piše Phares u kolumni za Independent Arabia.

On tvrdi da bi Izrael u tom scenariju mogao jačati lokalne klanove i porodične milicije koje bi postale svojevrsni partneri u održavanju reda, model koji već podsjeća na libanski. Novi američki predsjednik JD Vance, koji je najavio početak obnove Gaze, oslanja se upravo na takve „umjerene“ lokalne strukture. „Trajanje ovog statusa quo“, piše Phares, „zavisiće od ishoda borbe za moć u Washingtonu između različitih lobija.“ Drugim riječima, sudbina Gaze više zavisi od američke unutrašnje politike nego od volje njenih stanovnika.

IZVOR: El País