Njegova retorika o “epozi odgovornosti i moralnog sabiranja” podsjeća na Dodikovu tranziciju iz “reformiste” u “državotvornog vođu”. I kao što je Dodik svojevremeno rušio SDS iznutra, nudeći “pragmatičnu alternativu nacionalnoj retorici”, tako sada Stanivuković pokušava preoteti opozicioni prostor, pod izgovorom da ga “spašava od destrukcije”

Kada je Draško Stanivuković ovih dana najavio osnivanje “velikog političkog pokreta koji će obilježiti novo doba Republike Srpske”, nije time iznenadio nikoga ko duže prati njegov politički uspon. Iza bombastične retorike o “epozi promjena” krije se stari bosanskohercegovački obrazac, lider koji, razočaran postojećim stanjem i  opozicijom, gradi lični projekat pod plaštom narodnog pokreta. U entitetu u kojem je Milorad Dodik decenijama postavljao pravila igre, Stanivuković sada pokušava igrati po istim pravilima, ali s ambicijom da postane Dodik nakon Dodika.

Njegova najava da će “pokret” ujediniti ljude iz opozicije i vlasti, “moralno i umno sabrane”, i da će već na prvim izborima postati “najsnažnija politička struktura u Republici Srpskoj”, izazvala je političku buru. I to ne u redovima vlasti, koja se zadeverala sama sobom, već u opoziciji, onoj istoj koja ga je do juče doživljavala kao svoga.

Stanivuković je pažljivo gradio narativ o “pokretu koji nije ni vlast ni opozicija, već alternativa”. Na prvi pogled, to zvuči kao pokušaj da se prevaziđe zamor birača dvodecenijskim sukobom Dodikovog SNSD-a i slabe, razjedinjene opozicije. Međutim, u suštini, riječ je o političkoj strategiji pozicioniranja: distancirati se od svih, da bi sutra mogao pregovarati sa svakim.

Njegova retorika o “epozi odgovornosti i moralnog sabiranja” podsjeća na Dodikovu tranziciju iz “reformiste” u “državotvornog vođu”. I kao što je Dodik svojevremeno rušio SDS iznutra, nudeći “pragmatičnu alternativu nacionalnoj retorici”, tako sada Stanivuković pokušava preoteti opozicioni prostor, pod izgovorom da ga “spašava od destrukcije”.

Simbolično, i njegov ton je promijenjen: manje borbenosti, više državničkog poziranja. Banjalučki gradonačelnik koji je nekada izlazio na proteste sa transparentima i megafonom, danas govori o “istorijskim misijama” i “velikim idejama”. Taj prelazak iz opozicionog performansa u lidersku samopromociju možda najbolje pokazuje kako je Stanivuković od buntovnika postao igrač sistema.

Čini se da je brzo prepoznat pa su reakcije opozicionih lidera bile gotovo jednoglasne: Stanivuković ne gradi pokret protiv vlasti, već protiv opozicije. Vršilac dužnosti predsjednika SDS-a Jovica Radulović rekao je da je “žalosno što Draško crta opozicione partije kao neprijatelje”, dodajući da je izbor jasan: “ili ste uz opoziciju, ili pomažete Dodiku”.

Nebojša Vukanović je otišao korak dalje nazvavši Stanivukovića “igračem Milorada Dodika” koji “kupuje sve što hoda po političkoj sceni, samo da bi bio vlast”. Jelena Trivić, nekadašnja najbliža saradnica Draška Stanivukovića, bila je još direktnija, poručila je da “Stanivuković želi biti Dodik poslije Dodika”.

Ove izjave ne treba olako odbaciti kao ljubomoru političkih rivala. One ukazuju na dublji problem: nestanak opozicionog identiteta u Republici Srpskoj. U trenutku kada je Dodik formalno oslabljen, nakon presude i zabrane političkog djelovanja, Stanivukovićev “pokret” pledira da postane njegova uspješnija kopija.

Zanimljivo je da Stanivuković ne gradi novi pokret sam. U društvu je Igora Radojičića, bivšeg gradonačelnika Banjaluke i dugogodišnjeg Dodikovog saradnika, koji je politički marginaliziran nakon unutarstranačkih sukoba u SNSD-u. Tu je i načelnik Pala Dejan Kojić, bivši član Demosa, koji otvoreno priznaje da “većina članova PDP-a prelazi u novi pokret”.

Kombinacija Stanivuković–Radojičić, makar i taktička, djeluje kao most između opozicije i vlasti. Stanivuković dobija iskustvo, Radojičić, politički opstanak. Dodik, svjestan svega, šuti. I to je možda najzanimljiviji detalj cijele priče: predsjednik RS, koji redovno brutalno komentariše opoziciju, ovoga puta ne kaže ništa. Nema ismijavanja, nema prijetnji. Samo tišina.

Zašto? Zato što mu odgovara. Dok opozicija troši energiju na unutrašnje obračune, Dodikov SNSD priprema izlazak na prijevremene izbore. PDP bojkotuje, SDS i Narodni front kandiduju Branka Blanušu, a birači su sve konfuzniji. U toj magli, Stanivukovićev pokret može postati “treća struja”.

Iako Stanivuković tvrdi da “pokret nije partija”, sve ukazuje da će to ubrzo postati. Imaće organe, rukovodstvo, program i zajedničke liste. U prevodu: političku infrastrukturu. To je pokušaj da se PDP transformiše iz unutarstranačkog okvira u širi politički front pod njegovom kontrolom.

U praksi, to može značiti kraj PDP-a kakav smo poznavali. Stranka Mladena Ivanića, koja je u prošlosti bila glas umjerenog proevropskog centra, sada se pretvara u lični projekat svoga lidera. Stanivuković, dakle, razgrađuje vlastitu partiju da bi izgradio lični brend.

Na pitanje da li Stanivuković želi postati “novi Dodik”, odgovor zavisi od toga šta pod tim podrazumijevamo. Ako se misli na karizmu, medijsku dominaciju i populističku vještinu, onda da, očigledno želi. Ako se misli na institucionalnu moć, kontrolu policije, medija i kapitala, to želi još i više ali tu je od Dodika miljama daleko.

Ali ono što je zabrinjavajuće jeste način na koji preuzima Dodikov politički refleks: potrebu da bude centar svega. Njegova izjava da će “pobijediti jer se stvari okreću na stranu na koju se on okrene” mogla bi stajati u bilo kojem Dodikovom intervjuu. Ta samouvjerenost, gotovo mesijanska, odaje političku nezrelost prerušenu u liderstvo. U tom smislu, Draško Stanivuković nije “novi Dodik”, nego proizvod Dodikovog vremena, političar formiran u sistemu gdje se moć gradi ne kroz ideje, nego kroz personalni kult.

Stanivukovićev pokret možda jeste “novo poglavlje” u političkom životu Republike Srpske, ali po svemu sudeći, ne novo u idejama, već u ambicijama. On pokušava ispisati priču o modernom, narodnom lideru koji prevazilazi podjele, ali u svemu tome sve više podsjeća na političke modele koje je sam kritizirao. Dodik možda odlazi, bar formalno, ali njegov politički duh, potreba za vođom, personalizacijom moći, očito ostaje.