Ovo nije bila diplomatija kao i obično. To nije bio rutinski samit ispunjen šupljim izjavama i umornim obećanjima. Bio je to obračun, trenutak u kojem je arapski svijet stao pred ogledalo i pitao se: da li još uvijek posjedujemo moć odbijanja ili smo prepušteni milosti i nemilosti drugih?
Najnoviji detalj vezan za budućnost Gaze koji je danas otkriven jeste taj da je Bijela kuća potvrdila da je administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa u direktnom dijalogu s palestinskom grupom Hamas, tvrdeći da su razgovori u interesu SAD-a, prenosi Anadolija. O razgovorima je, naravno, informiran Izrael. Ostalo je nejasno pregovara li se samo o oslobađanju talaca ili širem planu mirovnog procesa, odnosno Trumpovom planu “preuzimanja Gaze”.
U međuvremenu, u utorak su se arapski kraljevi i predsjednici okupili u Kairu, prizvani težinom historije, uvučeni u pozorište gdje bi se mogle odlučivati sudbine – ne samo Palestine, već i samog legitimiteta njihove vlastite vladavine. I oni imaju svoj plan o budućnosti Gaze. Ali za njega niko ne mari.
Ovo nije bila diplomatija kao i obično. To nije bio rutinski samit ispunjen šupljim izjavama i umornim obećanjima. Bio je to obračun, trenutak u kojem je arapski svijet stao pred ogledalo i pitao se: da li još uvijek posjedujemo moć odbijanja ili smo prepušteni milosti i nemilosti drugih?
U središtu samita ležao je plan tako monstruozan da gotovo prkosi vjerovanju: prisilno raseljavanje Palestinaca iz Gaze, konačni čin brisanja kojim se želi transformirati teritorija u pripitomljenu “Rivijeru” na kojoj su otisci stopa njenih pravih vlasnika očišćeni od pijeska, piše Middle East Eye.
Dan poslije
Vizija je rođena u ratnim sobama Tel Aviva i blagoslovljena u hodnicima Washingtona, hrabri gambit da se ruševine Gaze oblikuju u pacificirani dodatak izraelske države. Ali da bi ova fantazija postala stvarnost, potreban je jedan konačni uslov: arapska saglasnost.
Kairo je tako postao arena u kojoj bi se historija ili izdala ili prkosila. Pitanje nije bilo jednostavno da li će arapski lideri odbaciti raseljavanje Palestinaca – neki su morali, jer bi njihova vlastita prijestolja zadrhtala pod teretom takve katastrofe.
Pravi test je bio da li će odbaciti i podmukliji zahtjev koji se krije ispod površine: takozvani plan “dan poslije”, pažljivo osmišljenu američko-izraelsku viziju za poslijeratnu Gazu, gdje prkos nije bio samo ugušen već i izbrisan – gdje je sam pojam palestinskog suvereniteta bio trajno ugašen.
Put do Kaira bio je obilježen napetostima i lomovima. Nekoliko dana ranije u Rijadu je održan manji samit – odabrano okupljanje zaljevskih lidera, zajedno sa Jordanom i Egiptom, zaogrnutih retorikom “bratstva”.
Ipak, iza ovog vela bratstva krio se namjerni čin isključivanja: Alžir, država s težinom i historijom, gurnut je u stranu. Predsjednik Abdelmadjid Tebboune, prozrevši šaradu, odbio je prisustvovati samitu u Kairu, poslavši svog ministra vanjskih poslova umjesto njega.
Jednako je upadljivo bilo i odsustvo Saudijske Arabije i UAE, iako su se njihovi razlozi potpuno razlikovali. Njihov uvjet za angažman u obnovi Gaze bio je nedvosmislen: potpuna politička i vojna neutralizacija Hamasa.
UAE su otišli korak dalje, signalizirajući svoje usklađivanje s Trumpovom vizijom preko svog ambasadora u Washingtonu – potpuno odbacivanje bilo kakve arapske alternative izraelsko-američkom planu.
I tako, prije nego što je glavni samit uopće počeo, podjele su razotkrivene. Arapski front, krhak i fragmentiran, bio je razotkriven u svojoj nemoći.
Dok se arapski vladari kolebaju, oklijevaju i kalkuliraju, izraelski premijer Benjamin Netanyahu djeluje precizno kao čovjek koji zna da su njegovi protivnici preslabi da ga zaustave. Nije čekao ishod samita da bi stegao obruč oko Gaze, ugušio je pojačanom blokadom i razmahnuo bauk ponovnog razaranja.
Njegova poruka arapskim liderima bila je podjednako direktna koliko i ponižavajuća: riječi vas neće spasiti. Deklaracije neće promijeniti činjenice na terenu. Ili ćete biti u skladu sa diktatima Washingtona i Tel Aviva ili ćete postati nebitni.
Hoće li arapske države moći izdržati nemilosrdni pritisak američko-izraelske agende, koja nastoji oblikovati ne samo geografiju Gaze, već i sam njen identitet i politički smjer?
Arapski samit, pod teretom ovih pritisaka, sada je usvojio trofazni plan za rekonstrukciju Gaze. Prva faza traje šest mjeseci i fokusira se na čišćenje ruševina. Drugi uključuje izgradnju infrastrukture u Rafi i južnim regijama pojasa. Treći se proteže na obnovu centralnih i sjevernih područja.
Ovo je protuprijedlog arapskog svijeta agendi prisilnog raseljavanja – viziji koja nastoji stabilizirati Gazu bez iskorijenjivanja njenih ljudi.
Ipak, izvan mehanike rekonstrukcije, leži daleko oštrije pitanje: ko će upravljati Gazom u međuvremenu? Odgovor samita je privremeni administrativni odbor, koji ima zadatak da održava red i stabilnost dok palestinske vlasti ne preuzmu potpunu kontrolu.
Ali pravo pitanje nije samo upravljanje – ono je pitanje suvereniteta. Hoće li arapske države moći izdržati nemilosrdni pritisak američko-izraelske agende, koja nastoji oblikovati ne samo geografiju Gaze, već i sam njen identitet i politički smjer?
U tome je ležala velika kontradikcija samita. Zvanično, arapski stav je bio odbacivanje. Egipat, Jordan i Saudijska Arabija su povukli crtu u pijesku, odbijaju masovno raseljavanje Palestinaca.
Ali to nije bio čin moralne jasnoće – to je bio čin samoodržanja. Ovi režimi razumiju da prisilno protjerivanje Palestinaca nije samo prijetnja Palestini; to je direktan izazov njihovoj vlastitoj stabilnosti. Novi val izbjeglica, svježa rana urezana u srce regije, mogla bi destabilizirati njihovu vlastitu krhku ravnotežu moći. Njihova opozicija nije ukorijenjena u principu, već u preživljavanju.
A ispod ovog očiglednog prkosa sprema se dublja izdaja. Jer, iako arapski lideri mogu odbiti raseljavanje, oni su daleko mekši kada je u pitanju plan „dan poslije“ – sporo, proračunato gušenje palestinskog suvereniteta, uništenje Gaze nametnutom rekonstrukcijom – ne silom, već projektiranim restrukturiranjem njenih političkih i ekonomskih temelja.
Ovo je krajnja izraelsko-američka ambicija: pretvoriti Gazu iz mjesta otpornosti u zidom ograđeni, pacificirani, neutralizirani entitet, gdje je ideja slobode polako zakopana pod slojevima nametnute normalnosti.
Ako je protuprijedlog arapskog samita imao za cilj da potvrdi regionalnu agenciju za budućnost Gaze, američko-izraelski odgovor nije ostavio nikakvu sumnju u to ko još uvijek drži uzde.
Washington je brzo odbacio plan kao nerealan, a glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost Brian Hughes izjavio je da je “nije u skladu sa realnošću na terenu”.
Poruka arapskim režimima
Bijela kuća je, zapravo, ojačala Netanyahuovu poziciju: rekonstrukcija Gaze se ne može nastaviti pod arapskim uvjetima, a svi napori na obnovi moraju biti usklađeni sa širim američko-izraelskim okvirom.
Izrael je, sa svoje strane, potvrdio svoju posvećenost Trumpovoj viziji – planu koji, u svojoj srži, ima za cilj stvaranje Gaze bez Palestinaca, bilo putem prisilnog raseljavanja ili tako što će život na toj teritoriji učiniti dovoljno neodrživim da odvede njene stanovnike negdje drugdje.
A kako su SAD i Izrael potpuno odbacili arapski plan, manevarski prostor se smanjio, skoro da i ne postoji. Poruka arapskim režimima je oštra: njihovi napori da osmisle poslijeratni scenario pod vlastitim uvjetima su, u najboljem slučaju, irelevantni, a u najgorem, smetnja koju treba odbaciti.
Izrael je 15 mjeseci vodio rat nemilosrdne žestine u Gazi – a ipak, uprkos rijekama krvi i planinama ruševina, nije uspio da postigne svoje centralne ciljeve. To nije moglo razbiti palestinski otpor. Svoju volju nije mogao nametnuti silom.
Ali ako je historija išta dokazala, onda je to da se Izrael ne predaje; prilagođava se. Ono što ne može da uradi projektilima, to osigurava diplomatijom. Ono što ne može nametnuti ratom, izvlači pregovorima. A ono što ne može nametnuti sam, prisiljava arapske režime da nametnu u njegovo ime.
Arapski režimi su testirani i presuda je stigla. Od njih nije traženo da vode rat, samo da drže liniju protiv plana osmišljenog za brisanje palestinskog suvereniteta – ali kada je došao trenutak, oni su posustali.
Riječima su odbacili raseljavanje, ostavljajući otvorena vrata za obnovu Gaze pod stranim diktatom, osuđujući jedan oblik brisanja dok su pristajali na drugi. Nisu se otvoreno predali, ali se nisu ni opirali. Umjesto toga, usavršili su umjetnost pokoravanja, prikrivenu retorikom prkosa.
Jer ovi režimi nisu suvereni akteri. Oni ne vladaju; oni kruže. Njihov opstanak vezan je za strano pokroviteljstvo, a njihova politika pisana u dalekim prijestolnicama. Neki su domaćini američkih vojnih baza, drugi se izdržavaju od zapadne finansijske pomoći, a većina vlada ne voljom svog naroda, već mašinerijom represije koja ih drži na vlasti.
Oni nisu slobodni da deluju – samo da se povinuju.
Dakle, samit prati izlizanu koreografiju dvoličnosti: gromoglasno, performativno odbacivanje pomaka koji prikriva tiho pristajanje na širu izraelsko-američku agendu. Spektakl prkosa koji prikriva stalnu eroziju palestinskog suvereniteta.
Ipak, slijedeći ovaj put, arapski režimi ne izdaju samo Palestinu. Izdaju sami sebe. Bacili su se u opasnu konfrontaciju, ne samo sa palestinskim narodom, već i sa svojim.
Decenijama je palestinska stvar bila krajnja mjera legitimiteta u arapskom svijetu. Napustiti je znači razotkriti sve što je ostalo od njihovog političkog kredibiliteta. Iako ovi vladari mogu vjerovati da je vrijeme dosadno, zaboravljaju da je ljutnja strpljiva, a historija nemilosrdna. Vrijeme ne oslobađa. Narod ne zaboravlja. A knjiga kukavičluka ispisana je mastilom koje nikad ne blijedi.
