Ubijeno je više od 200 ljudi u jednom danu. Većina je likvidirana u dvorištu osnovne škole u Biljanima, gdje su žrtve dovođene i ubijane. Njihova tijela potom su kamionima prevezena na lokalitet Lanište, gdje su bacana u duboke jame. Masovne grobnice su potom zatrpane zemljom, uz korištenje mehanizacije koju je osigurala vojska Republike Srpske, uključujući inžinjerijski puk 2. krajiškog korpusa, čija se kasarna nalazila u neposrednoj blizini

Jedan od najtežih i najstrašnijih zločina počinjenih tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu počinjen je 10. jula 1992. godine u selu Biljani, općina Ključ, kada su srpske snage – pripadnici vojske i policije Republike Srpske – brutalno ubile 256 bošnjačkih civila. Među žrtvama su bile žene, djeca, starci.

Najmlađa žrtva bila je četveromjesečna beba Amila Džaferagić, ubijena metkom u glavu, u naručju ubijene majke, stežući flašicu za mlijeko. Ubijen je i njen četverogodišnji brat. Njihova tijela, kao i tijela desetina drugih mještana, bačena su u masovne grobnice na lokalitetu Lanište.

Masakr u Biljanima bio je dio šireg plana etničkog čišćenja koje su provodili vojni i politički organi Republike Srpske, pod direktnom komandom tadašnjeg rukovodstva SDS-a. Početkom 1991. godine, po uzoru na tzv. srpske oblasti u Hrvatskoj, SDS BiH počinje sa pripremama za stvaranje paralelnih srpskih teritorijalnih jedinica na teritoriji Bosne i Hercegovine.

U Ključu se taj proces ogleda u donošenju Odluke o pripajanju tzv. Autonomnoj regiji Krajina (ARK), promjeni naziva općine u “Srpska opština Ključ”, uklanjanju legalnih simbola države Bosne i Hercegovine i uspostavi potpune kontrole nad gradom od strane srpske vojske i policije. Od januara 1992. počinje blokada grada i ograničavanje kretanja nesrpskom stanovništvu. Paralelno s tim, zauzimaju se strateški položaji i počinju pripreme za zločine.

U Biljanima je zločin izveden sistematski, po prethodno izrađenom planu. Prema naređenju broj 03-135 od 9. jula 1992. godine, koje je potpisao komandant 17. lake pješadijske brigade Ključ, potpukovnik Drago Samardžija, naređena je blokada, pretres i “čišćenje terena” u rejonima Donji Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Osmanovići i Brkići. U napadu su učestvovali pripadnici 17. brigade iz Ključa, Saničkog bataljona, rezervna i aktivna milicija iz Sanice kojom je komandovao Milan Tomić, te pripadnici vojne policije.

Ubijeno je više od 200 ljudi u jednom danu. Većina je likvidirana u dvorištu osnovne škole u Biljanima, gdje su žrtve dovođene i ubijane. Njihova tijela potom su kamionima prevezena na lokalitet Lanište, gdje su bacana u duboke jame. Masovne grobnice su potom zatrpane zemljom, uz korištenje mehanizacije koju je osigurala vojska Republike Srpske, uključujući inžinjerijski puk 2. krajiškog korpusa, čija se kasarna nalazila u neposrednoj blizini.

U masovnoj grobnici Lanište I, koja je otkrivena polovinom 1996. godine, ekshumirani su posmrtni ostaci 188 žrtava. Najmlađe žrtve bile su Amila Džaferagić (četiri mjeseca i deset dana) i njen brat Almir (četiri godine i 16 dana). Prilikom ekshumacije pronađena je i dječija duda, a obdukcije su potvrdile da su oboje ubijeni metkom u glavu.

U grobnici su pronađeni i starci poput Abida Omanovića (85 godina) i Mehmeda Džaferagića (78 godina). Posmrtni ostaci su pronađeni u više slojeva, na dubini od oko 11,6 metara pa naniže, što svjedoči o planskom i višefaznom ubijanju i prikrivanju zločina. Grobnica je bila duboka oko 25 metara, a većina tijela bila je u fazi raspadanja. Identifikovano je 183 od 188 žrtava, većinom putem prepoznavanja od strane članova porodica.

Masovna grobnica Lanište II otkrivena je krajem 1995. godine, a ekshumacija je obavljena između 5. i 7. oktobra 1996. godine. Grobnica se nalazila na lokalitetu Babina dolina, oko 2,7 kilometara udaljena od Laništa I. U nju su bila bačena tijela 77 Bošnjaka iz sela Velagići, Kamičak i Krasulje, koji su ubijeni 1. juna 1992. godine ispred osnovne škole u Velagićima.

Muškarci su prethodno pozvani da dođu na policijski punkt, oduzete su im lične stvari, a potom su zatvoreni u staru školu i strijeljani. Nekolicina je preživjela strijeljanje, ali su ubijeni sutradan. Njihova tijela su prevezena i zatrpana u Babinoj dolini. Prilikom ekshumacije pronađeni su ostaci tijela, najlonske vrećice s ljudskim lobanjama, što upućuje na to da su neke žrtve zaklane i da su im glave bile odvojeno pohranjene. Pronađeni su i lični dokumenti, čahure, metalne kante i šipke.

Ukupno je na području općine Ključ, prema podacima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ekshumirano 13 masovnih grobnica, a iz njih su izvađeni posmrtni ostaci 406 osoba. Najveći broj identifikovanih dolazi upravo iz masovne grobnice Lanište I. Tijela ubijenih su pronađena i u jamama dubokim više desetina metara, prekrivena zemljom, smećem, najlonima – sve s ciljem da se zločin zataška.

Karakteristika zločina počinjenih u Ključu jeste njihova brutalna sistematičnost, masovnost i pokušaj prikrivanja. Sve džamije su uništene. Imovina bošnjačkih porodica je opljačkana, spaljena, uništena. Muškarci su hapšeni i zatvarani u logore, dok su žene i djeca protjerani. Srpske vlasti su koristile istu metodologiju zločina kao u drugim dijelovima BiH – Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Foči.

Biljani su danas mjesto tišine i sjećanja. Na mjestu zločina, pored osnovne škole, podignuto je šehidsko mezarje u kojem su ukopane identifikovane žrtve. Tamo počiva i Amila, beba koja je ubijena dok još nije ni propuzala.