Rođen 21. jula 1899. godine u kući djeda Ernesta Halla, po kojem je i dobio ime, Hemingway je rastao u okruženju više srednje klase, a svoj je rodni grad Oak Park kasnije sam opisao kao “grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet”, jer taj je grad, nedaleko od Chicaga, činio sve da se izolira od tada liberalnog Chicaga. Stoga je Hemingway odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada uz strog religijski odgoj i naporan rad, a to je značilo da su dani odmora posvećeni ribolovu na jezeru Michigan i lovu u okolnim šumama. Kako su ga naučili otac i djed, Hemingway je živio do samog kraja, kada si je, mučen depresijama i paranojama, pušku uperio u vlastitu glavu.

Ernest Hemingway ubio se na današnji dan, 2. jula 1961. godine. Iza sebe je ostavio djela koja su obilježila svjetsku književnost 20. stoljeća, a njegovi se utjecaji jasno “čitaju” u suvremenoj književnosti.

Rođen 21. jula 1899. godine u kući djeda Ernesta Halla, po kojem je i dobio ime, Hemingway je rastao u okruženju više srednje klase, a svoj je rodni grad Oak Park kasnije sam opisao kao “grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet”, jer taj je grad, nedaleko od Chicaga, činio sve da se izolira od tada liberalnog Chicaga. Stoga je Hemingway odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada uz strog religijski odgoj i naporan rad, a to je značilo da su dani odmora posvećeni ribolovu na jezeru Michigan i lovu u okolnim šumama. Kako su ga naučili otac i djed, Hemingway je živio do samog kraja, kada si je, mučen depresijama i paranojama, pušku uperio u vlastitu glavu. Roditelje je prvi put razočarao kada je umjesto na fakultet otišao u reportere, zaposlivši se u listu Kansas City Star. No čim je napunio 18 godina, 1917., pokušao je stupiti u vojsku i otići u Evropu, u rat. Odbili su ga zbog problema s vidom i tako je u decembru 1917. postao vozač ambulantnog vozila na ratištu. Ranjen je 8. jula 1918. Austrijska granata pala je nedaleko od njega dok je italijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijestila Hemingwaya, ubila jednog italijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Tu počinje legenda o njegovu junaštvu, jer u pismu koje je njegovoj obitelji uputio jedan očevidac, vozač drugog ambulantnog vozila, piše kako je Hemingway unatoč 200 šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da ranjenog vojnika ponese na leđima do mjesta na kojem mu je mogla biti pružena pomoć, a prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo nekoliko mitraljeskih metaka.

Nakon povrataka kući i oporavka roditelji nastavljaju insistirati na daljnjem školovanju, ali Hemingwaya je osvojila sloboda. Vraća se novinarstvu i već je 1921., već kao oženjen čovjek, postao dopisnik iz Pariza.

Njegova želja da uvijek bude u centru ratnih zbivanja odvela ga je kao ratnog reportera u Španiju, gdje je stigao sa statusom književne zvijezde i kao dopisnik Sjevernoameričkog novinskog saveza (NANA). Bio je fasciniran hrabrošću pod paljbom i stoičkim prihvaćanjem smrti. Smješten u madridskom hotelu Florida, koji je bio pod stalnim granatiranjem, Hemingway je bilježio detalje opsade Madrida s preciznošću hirurga.

Hemingway je bio duboko uključen u propagandu republikanske strane, radeći na dokumentarnom filmu “The Spanish Earth”. Njegova drama “Peta kolona”, napisana pod bombama, oslikava atmosferu špijunaže i paranoje u opkoljenom gradu. Ipak, njegovo najznačajnije djelo proizašlo iz ovog sukoba, roman “Za kim zvono zvoni”, donijelo je nijansiraniji pogled. Kroz lik Roberta Jordana, Hemingway istražuje cijenu ideološke zaslijepljenosti i tragediju naroda uhvaćenog u mlin velikih sila, odbacujući sladunjavi heroizam u korist surove egzistencijalne istine.

Paralelno s karijerom novinarskog reportera, prvo književno djelo izašlo mu je već 1923. To je zbirka kratkih priča “Three Stories and Ten Poems”, tj. “Tri priče i deset pjesama”, zatim i roman “Proljetne bujice”, u kojem opisuje svoje dječaštvo u šumama Michigana. Prvo veće djelo mu je “In Our Time”, a međunarodnu slavu i reputaciju donosi mu roman “A sunce izlazi” iz 1926., u kojem opisuje grupu američkih i britanskih boema i bogataša koji žive u Francuskoj i Španiji, pripadnika tzv. izgubljene generacije u periodu nakon Prvog svjetskog rata, kojoj je i sam pripadao. Drugi veliki Hemingwayev roman je “Zbogom oružje” iz 1929. godine, priča o ljubavi američkog vojnika, vozača ambulantnog vozila, i britanske medicinske sestre. Nakon ovoga romana uslijedila su još dva realistična djela: “Smrt popodne” (1932.) i “Zelena brda Afrike” (1935.), a slijede romani “Imati i nemati” (1937.) te “Kome zvono zvoni” (1940.) s pričom iz Španskog građanskog rata, koji je bio jasno upozorenje o slobodama kojima prijeti fašizam i roman koji je nagovijestio sva zla Drugog svjetskog rata. Svoje najslavnije djelo “Starac i more” objavio je 1952., a taj je neveliki roman 1953. nagrađen Pulitzerovom nagradom, da bi svom autoru 1954. donio i Nobelovu nagradu.

Hemingwayeva djela, ali i buran život u kojem kao da se sastaju životi svih njegovih junaka imali su utjecaj na američke pisce njegova vremena. Svojim je životnim avanturama i načinom na koji je gledao smrti u oči postao idol onih koji su više od ganjanja američkog sna snivali o nekom drukčijem, moralnijem i poštenijem svijetu. Danas ga povijest književnosti pamti kao autora čija su djela klasici američke literature, književnika bez kojeg književnost 20. stoljeća ne bi bila onako “sočna” kakvom je poznajemo.

Njegov privatni život obilježio je imidž “prave muškarčine” prve polovine 20. stoljeća, onog koji nije bježao od tučnjava u barovima, pristajanja uz revolucionare, odlaska u rat i strastvenih lovačkih ekspedicija, i naravno ljubavi prema ženama. Treba priznati da su i žene voljele njega, zanesene testosteronom i dojmom, koje je na prvu obarao šarmom, a na drugu zlostavljanjem. Hemingway se ženio četiri puta, dosljedno je unesrećio sve svoje žene (možda najviše Marthu Gellgorn, slavnu ratnu dopisnicu) i uz te je burne brakove cijelo vrijeme nizao i bezbrojne paralelne ljubavne afere, među kojima su i veze sa slavnim ljepoticama poput Ave Gardner, Ingrid Bergman ili Marlene Dietrich. Iz današnje perspektive zapravo se postavlja pitanje kada je uopće stigao pisati.