U svjetlu toga postaje dosta jasnije zašto se iz krugova poslodavaca uporno odbija sistemsko rješenje kroz povećanje plata i poboljšanje radnih uvjeta koji će biti u skladu sa ovdašnjim troškovima života. To je ogledni primjer autokolonijalizma, neprijateljski čin spram vlastitog naroda i domovine gdje ovdašnje plutokrate iseljavaju domaće stanovništvo, a dovode sebi jefitno roblje, koji neće tražiti ništa osim osnovnog obroka i krova nad glavom.
Dok se Bosna i Hercegovina suočava s demografskim sunovratom, a bošnjački narod još uvijek broji svaku živu glavu nakon preživljenog genocida i raseljavanja po bijelom svijetu, domaći poslodavci vode ekonomsku politiku dostojnu bijednih sluga kolonijalnih upravitelja.
Umjesto da poboljšaju uvjete rada i povećaju plaće domaćim radnicima, oni zagovaraju uvoz strane radne snage, čime samo dodatno potiču egzodus bošnjačkog naroda iz vlastite domovine. Štaviše, već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini su sve češći i glasniji zahtjevi poslodavaca za povećanjem kvota radnih dozvola za zapošljavanje stranih radnika. Navodni deficit domaće radne snage poslodavci nastoje nadomjestiti uvozom radnika iz inostranstva, posebno iz zemalja poput Turske, Indije, Nepala i Bangladeša.
Tako, recimo, predsjednik Udruženja poslodavaca Federacije BiH, Adnan Smailbegović, uporno insistira na povećanju ovih kvota za strane radnike, sramotno tvrdeći kako “naši ljudi neće da rade”. Naravno, istina je da poslodavci neće da plate.
Umjesto da nagrade domaće radnike platama dostojnim čovjeka te time zaustave masovni odlazak lokalnog stanovništva u bijeli svijet, oni sada traže dozvole za dovođenje jeftine i neobrazovane radne snage iz Bangladeša i Nepala.
Cijelu stvar čini gorom to što članovi porodica visokopozicioniranih predstavnika poslodavaca direktno profitiraju od ovakvih antinarodnih politika. Prema pisanju pojedinih medija snaha Adnana Smailbegovića vlasnica je agencije koja se bavi dovođenjem stranih radnika u Bosnu i Hercegovinu. Dakle, isti oni koji tvrde kao “nema radne snage” ili ako je ima ona “neće da radi” već su pripremili poslovne modele kako bi profitirali na uvozu stranaca.
U svjetlu toga postaje dosta jasnije zašto se iz krugova poslodavaca uporno odbija sistemsko rješenje kroz povećanje plata i poboljšanje radnih uvjeta koji će biti u skladu sa ovdašnjim troškovima života. To je ogledni primjer autokolonijalizma, neprijateljski čin spram vlastitog naroda i domovine gdje ovdašnje plutokrate iseljavaju domaće stanovništvo, a dovode sebi jefitno roblje, koji neće tražiti ništa osim osnovnog obroka i krova nad glavom.
No u kontekstu opstanka naroda i domovine ekonomski momenat je i sekundaran u poređenju sa onim demografskim jer se ovako doslovno vrši zamjena stanovništva, iseljavaju se ionako ugroženi domoroci a useljavaju stranci sa drugog kontinenta.
Ovo je doslovno pitanje nacionalnog opstanka. U vremenu kada mnoge, ako ne i većina bošnjačkih porodica jedva sastavlja kraj s krajem, kada se bošnjačka omladina masovno iseljava trbuhom za kruhom i dok se istovremeno i na istoku i zapadu Bosne i Hercegovine navlače isti mračni oblaci kao i početkom devedesetih, postavlja se pitanje: “Ko će sutra ostati u ovoj zemlji da je čuva i brani?”
Ako se, uz već izuzetno loš natalitet, nastavi sa politikom koja domaćeg radnika tjera u bijeli svijet, a umjesto njega dovodi kojekakve Nepalce i Filipince, opstanak Bošnjaka u Bosni i Hercegovini postaje i više nego upitan.
Poslodavci sada pred sobom imaju izbor: ili će početi konačno ulagati u domaću radnu snagu, povećavati plaće i stvarati uvjete u kojima će bošnjačka omladina moći ostati, živjeti i rađati djecu u svojoj domovini ili mogu nastaviti sa antinarodnim mentalitetom prioritetizacije vlastitih prizemnih interesa naspram onih narodnih tj. poticanja uvoza jeftinih radnika na štetu budućnosti stanovnika ove zemlje.
Na njima je odluka, ali neka znaju – historija pamti izdajnike a narod ih povremeno i strogo kazni.
