Za Hercegovinu je general Jovanović organizirao policiju od 338 zaptija u koju su, pored muslimana, ulazili i hrišćani, dok je pandurski korpus kasnije iznosio preko 900 ljudi i bio pretežno sastavljen od repatriranih hercegovačkih ustaniika iz Crne Gore i južne Dalmacije.  Uzimanje ovako relativno velikog hroja pandura u Hercegovini od repatriranih ustanika izvršeno je u prvom redu iz političkih razloga. Trebalo je primiriti ove inače buntovne ljude, koji su bili navikli na slobodu i oružje i platama ih nekako vezati za novu vlast.

Austrougarska okupacija Bosne jedan je od najkrupnijih događaja u našoj povijesti, onaj koji je u njoj prouzrokovao najveće društveno-političke i kulturne promjene još od 15. stoljeća, kada su Osmanlije osvojile srednjovjekovno bosansko kraljevstvo. Ova je promjena ponajviše pogodila bosanske muslimane, koji su za više od četristo godina orijentalno-islamsku kulturu, duhovnost, način života i društvene organizacije osjećali kao dio vlastitoga kolektivnog identiteta, iako su i sami težili nekoj vrsti državne samostalnosti ili autonomije u okviru Osmanskoga carstva.

U očima evropske javnosti sam čin okupacije trebao je izgledati kao miroljubiv čin i jednostavno preuzimanje uprave nad Bosnom, ali se zbog žestokog otpora Bošnjaka pretvorio u pravi rat između Austro-Ugarske i Bosne, što je kao rezultat imalo poprilično represivno vladanje u prvim godinama okupacije.  

Međunarodni položaj Bosne i Hercegovine sve do Aneksije 1908. godine zasnivao se na članu 25. Berlinskog ugovora iz 1878. godine koji je, između ostalog, na insistiranje Turske sadržao dvije važne klauzule – jednu o privremenosti austrougarske uprave i drugu o priznavanju sultanovog suvereniteta nad privremeno okupiranom zemljom. Međutim, donošenjem niza zakona, posebno u oblasti ekonomske i porezne politike, Austro-Ugarska je sve više i formalno i suštinski Bosnu vezala za sebe, što je kod domaćeg muslimanskog i pravoslavnog stanovništva izazivalo sve veće nezadovoljstvo. Situacija je kulminirala donošenjem zakona o vojnoj obavezi 1881. godine, što je već naredne godine dovelo do čuvenog Hercegovačkog ustanka, poznatog i pod nazivom Druga nevesinjska puška.

Da bi bolje kontrolirala i držala sigurnim sistem koji je u okupiranoj Bosni i Hercegovini uspostavila, austrougarska je vlast nastojala domaće ljude uključiti u svoje vojne i policijske strukture, te je vojni zapovjednik general Jovanović formirao tzv. pandurske odrede sastavljene u najvećoj mjeri od muslimana i pravoslavaca. Zbog utjecaja koji je dolazio iz Crne Gore, posebna potreba za angažiranjem domaćih muškaraca ukazala se na području istočne Hercegovine, u kotarima Gacka, Bileće i Nevesinja, gdje su se pravoslavci 1875. godine digli protiv osmanske vlasti.

Za Hercegovinu je general Jovanović organizirao policiju od 338 zaptija u koju su, pored muslimana, ulazili i hrišćani, dok je pandurski korpus kasnije iznosio preko 900 ljudi i bio pretežno sastavljen od repatriranih hercegovačkih ustaniika iz Crne Gore i južne Dalmacije.  Uzimanje ovako relativno velikog hroja pandura u Hercegovini od repatriranih ustanika izvršeno je u prvom redu iz političkih razloga. Trebalo je primiriti ove inače buntovne ljude, koji su bili navikli na slobodu i oružje i platama ih nekako vezati za novu vlast.

Angažiranje i plaćanje bivših ustanika koji su se vratili iz Crne Gore bio je čin oprtunizma nove vlasti s ciljem da ih stavi pod kontrolu i pridobije na svoju stranu. Ali to nije dalo željeni rezultat jer nije bilo riješeno agrarno pitanje, tako da je među pandurima već 1879. došlo do manje pobune. U austrougarskom odbrambenom i sigurnosnom sistemu pojavila se ozbiljna pukotina. Serdari i panduri u istočnoj Hercegovini nisu bili pouzdani, a vlast je za to smatrala odgovornom Crnu Goru, odakle je neprekidno vršena agitacija protiv Austro-Ugarske. Kada je austrougarska vojska prešla granicu Novopazarskog sandžaka, panduri su ustali protiv upravne vlasti na svome području. Ta je pobuna ugušena, a odmetnuti su panduri pohvatani.

Vlast je pojačala prisustvo žandarmerije i činilo se da je stanje stabilno. Ali nije bilo tako i nezadovoljstvo je raslo. Napetost je dodatno pojačana kada je austrougarska vlast proglasila novi zakon o regrutaciji, koji je sada prvi put obuhvatio i Bosnu i Hercegovinu. Uvođenje vojne službe značilo je i konačno poništavanje sultanovog suvereniteta. Na ovu vijest širom Bosne muslimani su masovno počeli podnositi zahtjeve za iseljenje u Tursku, a stanje u Hercegovini bilo je posebno nepovoljno za okupacijsku vlast. Hercegovački serdari i panduri ponovo su se odmetnuli od režima.

U noći između 10. i 11. januara 1882. godine, muslimani iz Borča predovđeni Omerom Šačićem napali su žandarmerijsku kasarnu u Ulogu, čim je započeo Hercegovački ustanak. U javnost je plasirana vijest da su panduri kasarnu branili zajedno sa žandarima, ali se ubrzo saznalo da je vijest lažna. Panduri su se odmetnuli od dojučerašnjih gospodara i prešli na stranu ustanika. I u drugim mjestima u istočnoj Hercegovini kao i u područjima istočne Bosne, muslimani i pravoslavci zajednički su napadali kasarne i garnizone.

Ustanak je ugrozio okupacionu vlast u istočnoj Hercegovini i Podrinju i prisilio je da se povlači u gradove i čuva najvažnije komunikacije. Ustanak je trajao do aprila, kada je, uz dogovor o amnestiji zaustavljen, iako su sporadični napadi na vojne I policijske punktove trajali do novembra 1882. godine.

(Izvor: Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine)