U Prijepolju, pored starog mosta na Limu, stoji spomen-obilježje. Na bijelom mermernom kamenu u obliku nišana ispisana je poruka “Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti.” U Bijelom Polju je takođe postavljen spomenik u obliku nišana. Podsjećaju na žrtve otmice u mjestu Štrpci. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.

U Štrpcima, selu nedaleko od Priboja, 1993. godine pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom ratnog zločinca Milana Lukića oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd-Bar. Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve.

Zarobljenici, uglavnom Bošnjaci, oteti su iz voza u Štrpcima i odvedeni u školu u Prelovu, gdje su pretučeni. Potom su odvedeni u spaljenu kuću u selu Musići, gdje su i pogubljeni. Njihova tijela potom su bačena u Drinu. Bili su državljani SR Jugoslavije, uglavnom iz Priboja, Prijepolja, Beograda i Podgorice. Među njima je bilo i državljana Bosne i Hercegovine.

Viši sud u Beogradu osudio je četvero bivših vojnika srpskih snaga zbog tog ratnog zločina. Sud je osudio Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca na po deset godina zatvora, te Draganu Đekić na pet godina.

Još desetorica vojnika srpskih snaga već je osuđena u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.  Državni sud BiH osudio je bivšeg komandanta Interventne čete Višegradske brigade VTS-a Bobana Inđića na 15 godina zatvora. U oktobru 2022. Sud BiH je takođe proglasio sedam bivših pripadnika Druge podrinjske brigade VRS-a krivim za učešće u otmicama i ubistvima. Sudija u tom sudskom procesu je kazao da je Milan Lukić učestvovao u egzekuciji 18 zarobljenih civila.

Dobrovoljac iz Srbije Mićo Jovičić osuđen je na pet godina zatvora od Suda BiH nakon postizanja sporazuma o priznanju krivice 2016. godine. Još jedan dobrovoljac Nebojša Ranisavljević osuđen je na 15 godina zatvora za zločin u Štrpcima od strane suda u Crnoj Gori.

U Prijepolju, pored starog mosta na Limu, 2009. je otkriveno spomen-obilježje žrtvama otmice. Na bijelom mermernom kamenu u obliku nišana ispisana je poruka “Ko u ovoj zemlji zaboravi 27. februar 1993. i stanicu Štrpci odustao je od budućnosti.” U Bijelom Polju, u februaru 2016. postavljen je spomenik u obliku nišana posvećen žrtvama ove otmice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.

Žrtve zločina u Štrpcima su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.

„U Štrpcima kod Priboja iz voza je izvedeno 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedan tamnoputi Afrikanac, odvedeni su svi u selo Prelovo kod Višegrada, likvidirani i bačeni u Drinu. I ovaj zločin počinila je jedinica kojom je komandirao Milan Lukić. Prema dokumentima Željezničko-transportnog preduzeća Srbije, koji nose oznaku ‘strogo poverljivo’, državni organi u Srbiji obavješteni su da će se dogoditi ovaj zločin još 28. januara, dakle mjesec dana ranije, ali nisu ništa poduzeli da se zločin spriječi. Kasnija saznanja o ovom zločinu upućuju na zaključak da zločin i jeste planiran u Beogradu. Na to upućuje i činjenica da su putnici Bošnjaci iz Priboja samo legitimizirani, a potom im je vraćena lična karta. To ukazuje da su zločinci imali naređenje da ne izvode putnike iz Priboja, jer je cilj bio da se uzdrma Sandžak u dubini i podstakne na iseljavanje, a taj proces u Priboju već se odvijao.

Nurudin Polimac iz Priboja zbog legitimiziranja u vozu preživio je težak šok, a kada je saznao kako su završili ostali putnici, zapao je u depresiju i nekoliko mjeseci kasnije preminuo u 52. godini života. Poruka Bošnjacima šta ih čeka ako pokušaju da se vrate u svoja sela upućena je već 6. aprila 1993. godine, kada je Hasan Mujović iz Sjeverina, pješačeći 10 sahata od Priboja planinskim putevima, došao u Sjeverin da obiđe svoju majku Meru, koja nije htjela da napusti svoju kuću nakon otmice i likvidacije Bošnjaka iz Sjeverina. U kuću su u večernjim sahatima upala tri srpska vojnika s najlon čarapama na glavama, majku su onesvijestili udarcem kundakom od puške u glavu, a Hasana su odveli, nakon čega mu se gubi svaki trag“, kazao je Džemail Halilagić predsjednik Odbora za ljudska prava i humanitarnu djelatnost Priboj te autor knjige “Sandžak bez Bošnjaka – velikosrpski zločinački plan”.

Brojni događaji iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća sasvim jasno dokazuju da zločini počinjeni nad Bošnjacima nisu smišljeni u glavama nekih „pijanih delinkvenata“ koji su se “oteli kontroli”, nego da je Srbija planski i sistemski provodila politiku etničkog čišćenja i Bosne i Sandžaka, s ciljem ostvarenja 200 godina starog velikodržavnog projekta.