Bosna i Hercegovina danas živi u stanju institucionalne šizofrenije: Milorad Dodik, pravosnažno osuđen i lišen predsjedničkog mandata, i dalje upravlja Republikom Srpskom kao da se ništa nije dogodilo. Formalno, on nije predsjednik, ne potpisuje dokumente i “ne troši javna sredstva”, ali faktički odlučuje o svemu. Sud BiH, CIK BiH i OHR, umjesto da presudu provedu do kraja, stvorili su sivu zonu u kojoj Dodik funkcioniše kao politički fantom: bez odgovornosti, ali s potpunom moći.

Milorad Dodik postao je simbol jedne nove vrste političke patologije, on je osoba koja, formalno, nema nikakvu dužnost ali faktički odlučuje o svemu. Nakon što mu je Sud Bosne i Hercegovine pravosnažno oduzeo mandat predsjednika Republike Srpske i izrekao kaznu zatvora te zabranu obavljanja javne funkcije, Dodik je izgubio sve što se po zakonu može izgubiti – osim moći. Ona je ostala u njegovim rukama, netaknuta, čak ojačana, jer je sada lišena bilo kakve institucionalne odgovornosti.

Njegova vlast danas je vlast iz sjene, ali sa svim resursima koji prate funkciju. I dok bi u svakoj ozbiljnoj državi presuda značila kraj političke karijere, u Bosni i Hercegovini ona je, paradoksalno, postala potvrda nedodirljivosti.

Sud je izrekao kaznu, OHR je donio odluke, ali nijedna institucija nije imala hrabrosti da kaznu provede do kraja, da mu zabrani političko djelovanje i ukloni ga sa čela SNSD-a. Rezultat je groteskan: Milorad Dodik nije više predsjednik RS-a, ali ostaje predsjednik partije koja kontroliše svaki segment entitetskog aparata, od vlade i policije, do javnih preduzeća i medija. On potpisuje sve što želi, ali kad mu odgovara, kaže da ne potpisuje ništa. On ne troši javna sredstva, ali odlučuje ko ih troši. On ne sjedi u kabinetu, ali svaka odluka u Banjoj Luci i dalje nosi njegov pečat.

To je suština šizofrenije u kojoj se nalazi bosanskohercegovački sistem: predsjednik koji nije predsjednik, stranka koja formalno ne može biti finansirana iz budžeta, ali raspolaže ogromnim novcem i institucije koje glume da sve to ne vide.

Sud BiH, CIK i OHR zajedno su proizveli pravnu sivu zonu u kojoj je Dodik izgradio svoje utočište. Oni su mu, svjesno ili nesvjesno, omogućili status političkog fantoma, živog i aktivnog lidera koji je istovremeno pravno mrtav.

U toj zoni izvan zakona, Dodik se ponaša kao apsolutni gospodar Republike Srpske, što već godinama i jeste. Svako malo prijeti otcjepljenjem, kad ga Sud BiH presudi, on kuka na “muslimanske sudije”, kad OHR interveniše, on to koristi kao dokaz “strane okupacije”. A dok traje taj beskonačni krug optužbi i poništavanja odluka, građani RS-a žive u sistemu koji je faktički privatizovan. Njihovi porezi, njihove institucije i njihova budućnost postali su alat jedne partije i jednog čovjeka koji, formalno, ne obavlja nikakvu funkciju.

Ironija je da je upravo Sud BiH, institucija koja je trebala uspostaviti vladavinu prava, postao kreator institucionalne nemoći. Time što nije jasno i do kraja proveo presudu, zabranivši Dodiku svako političko djelovanje, sud je otvorio prostor za beskrajna “tumačenja”. Ta neodlučnost je pravni ekvivalent anestezije: sistem više ne osjeća granice između zakonitog i nezakonitog. CIK je, slijedeći taj isti obrazac, prihvatio njegov potpis na prijavi SNSD-a za izbore.

OHR je, pak, pokušao djelovati obustavljajući budžetska sredstva za SNSD i Ujedinjenu Srpsku, ali je i ta odluka ostala bez efekta. Jer Dodik i njegova partija ne žive od budžetskih tranši, nego od potpune kontrole nad javnim preduzećima i tenderima. Dok se vode pravne rasprave o pojmu “organa koji se finansira iz javnih sredstava”, Dodikovi ljudi nastavljaju da pune partijske kase kroz komunalna preduzeća, javne nabavke i druge aranžmane.

Međunarodna zajednica, OHR i bh. pravosuđe, umjesto da provedu presudu, oni traže pravne nijanse i proceduralne izgovore. Umjesto da sankcionišu nepoštivanje zakona, oni balansiraju između “političke stabilnosti” i “pravne sigurnosti”, kao da je to isto. Time su faktički stvorili sistem u kojem je svaka odluka privremena, a svaka zabrana relativna. I upravo to je tlo na kojem Dodik opstaje.

Njegova moć ne proizlazi iz institucija, nego iz vakuuma između njih. Što je država slabija, on je jači. Sud BiH i OHR snose direktnu odgovornost za ovaj apsurd. Oni su stvorili presedan prema kojem političar osuđen na zatvor može nastaviti da vlada, sretan što više nema nikakve formalne odgovornosti za poteze koje bude vuikao.